Permakultura

Ekološka poljoprivreda široki je pojam. Općenito pod njim smatramo organski, biološki uzgoj zdrave hrane bez primjene sintetskih gnojiva, pesticida, herbicida i ostaloga. No, način na koji se izvodi i koliki je obuhvat ovisi vrsti pristupa zemlji. Neki vidovi ekološke poljoprivrede fokusirani su samo na obradu tla i uzgoj biljaka, neki poput biodinamike isključivo na njegu tla kroz dinamičke odnose zemlje i planeta, čemu su posljedica zdrave i jake biljke. Međutim, postoje i oni kojima je prioritet održivost sustava, pa čak i tamo gdje nema uvjeta za nikakvu drugu poljoprivredu. Takva je permakultura.

Definicijom, permakultura nije samo poljoprivreda. Ona je skup sasvim različitih znanja o dizajniranju održive ljudske zajednice. A ta različita znanja su ni više ni manje nego interdisciplinarni pristup znanosti o Zemlji.

Bitnost permakulture kopiranje je modela koji postoje u prirodi. Kako je u prirodi moguć jedino održiv sustav u kojemu se zadovoljavaju potrebe svih sudionika, a svi se resursi obnavljaju u ritmu u kojemu se koriste. Kopirajući takve sustave, permakultura na održiv način osigurava hranu, energiju, zaklon i sve ostale potrebe svima.

urbani vrtovi u Kubi nakon naftne izolacije

 Permakultura je poznata u svijetu kao sustav u kojemu racionaliziramo i štedimo prirodne resurse i učinkovito planiramo energiju s najvećim ciljem brige za ljude. Ona je i ekonomija i agronomija i dizajn. Ona, nažalost, najčešće nastupa u najvećim krizama, na lokalitetima gdje je opstanak doveden na rub opstanka, u zajednicama koje su žrtve političke izolacije i uglavnom tamo gdje više nema drugog načina, premda je permakulturni pristup moguć u svakoj životnoj situaciji ljudskog življenja.

Permakultura je ustvari permanentna agrikultura čiji princip zahvaljujemo Josephu Russellu Smithu (1874. – 1966.), američkom geografu koji je 1929. godine postavio temelje agrošumarstva. Objavivši svoju knjigu Tree Crops: Permanent Agriculture, svijet je dobio najraniji izvor za razvoj agrošumarstva. Russel je eksperimentirao s uzgojem voća i orašastih plodova kao ljudskom hranom među kojim su uzgajani usjevi za životinjsku hranu. On je svijet vidio kao međusobno povezanu cjelinu i predlagao miješani sustav drveća s ostalim usjevima ispod. Ova je knjiga nadahnula mnoge pojedince poput Toyohika Kagawe (1888. – 1960.) mirotvorca i borca protiv siromaštva, koji je bio pionir šumskog uzgoja u Japanu 1930-ih, premda do šezdesetih godina nije bilo znatnijeg razvoja ove vrste poljoprivrede.

Tek se u Australiji šezdesetih godina za ovakav način proizvodnje hrane počeo zalagati Tasmanijac Bruce Charles “Bill” Mollison (1928. – 2016.). Po struci je bio biolog, istraživač i znanstvenik, a dio životnog vijeka proveo je i kao učitelj. Zajedno s australskim dizajnerom zaštite okoliša Davidom Holmgrenom utemeljio je koncept permakulture. Suradnjom Mollisona i Holmgrena, istaknutog ekološkog pedagoga i pisca, koncept permakulture zaživio je kao način života širom svijeta utemeljenog na načelu – briga za ljude, briga za Zemlju i pravedna raspodjela resursa. Tako, za razliku od drugih vidova ekološke poljoprivrede, permakultura među svoja načela uključuje solidarnost i pomaganje ljudima. Ona postaje način života, način formiranja zajednica, pa u konačnici način opstanka mimo potrošačkog društva i političkog određenja.

Ovaj plemeniti pristup zemlji i okolišu inzistirao je na odgovornosti i pravdi, zagovarao je ugodu, a ne pohlepu i poticao je životnu održivost. Baš kao kod naših starih koji su opstajali stoljećima u nemogućim i teškim životnim uvjetima. Odnos prema zemlji prelijevao se u odnos unutar zajednice. A odnos prema resursima – baš kao i prema ljudskom potencijalu. Dizajn životnog prostora permakulturnog imanja nije ništa drugo nego organizacija nekog od tradicijskih naseobinskih lokaliteta kad je sve potrebno bilo u okolišu, samo ga je trebalo organizirati.

Međutim, razlika je u potrebama suvremenog i tradicijskog čovjeka. Permakultura je spojila tradicionalna znanja sa suvremenim dostignućima i metodama pa danas nastoji uskladiti potrebe suvremenog čovjeka sa zaštitom okoliša. U permakulturi čovjek i njegovo djelovanje vraćaju se u prirodno kruženje tvari, postaju dio sustava kruženja tvari i energije u kojem nema otpada i uzaludnog trošenja energije. Projektiranje održivih prostora za čovjeka znatno štedi energiju, a nju se inače dobavlja iz održivih izvora.

suvremena permakulturna gradnja

Danas se grade permakulturne zgrade, utemeljuju permakulturni urbani vrtovi, projektiraju održive kuće i šumski vrtovi kao nasumični projekti po svijetu inicirani pojedincima koji osvještavaju ekološku krizu u kojoj se našao suvremeni čovjek.

Bilo da je riječ o malim rješenjima ili većim projektnim zadacima, permakultura je sve češće rješenje mnogih diljem svijeta. Najčešće se njome revitaliziraju zajednice kao rješenje nakon velikih šumskih požara, ekoloških katastrofa ili prijetnja glađu, premda bi joj pravo mjesto ipak bilo u preventivi, u svim našim kućanstvima kojima bismo mogli smanjiti ekološki otisak, uštedjeti resurse, živjeti solidarno i pravedno, a proizvoditi zdravu i sigurnu hranu.