Pero i Pavo

Povodom Sv. Petra i Pavla kojeg obilježavamo danas, 29. lipnja, odlučili smo posvetiti malo mjesta konavoskim imenima. Ne bilo kojim, naravno, već jednim od najčešćih u ovim krajevima. Ovaj dan obilježava se diljem svijeta, a s obzirom na to da u nas nema kuće đe nije bar jedan Pero ili Pavo, svjesni smo koliko je ovaj dan važan i u Konavlima. Za početak ćemo se podsjetiti da ime Petar potječe od grčke riječi pétros (grčki Πέτρος), u latinskom petra, ae, f., u značenju “kamen, stijena”, a značaj imena je u temelju Crkve, gdje je Petar temelj, stijena Crkve, to jest prvi papa.

Ime Pero javlja se uglavnom u Dalmaciji, najmanje na sjevernom Jadranu. Prema popisu imena saznajemo da većina osoba imena Pero žive u Zagrebu (oko 1000), Dubrovniku (preko 400) i u Splitu (preko 300). Ono što Konavljane neće začuditi jest da, relativno gledano, najveći postotak imenjaka živi upravo u Konavlima, i to se 1,69 % ukupnog stanovništva odaziva na to ime. Treba još reći da su imena Pero, kao i Ivo, Niko, Miho, hipokoristici, odnosno to su imena nastala odmilice, iz dragosti. A osim Pera, danaske vaja čestitati svima pod imenom Petar, Petra, Perica, Petrunjela i Periša, što su također česta ili specifična imena za ove krajeve.

Nemali broj Konavljana nosi ime drugog sveca, Pavla, ali također u skraćenom obliku, Pavo. Pavao je ime latinskog porijekla, lat. paullus znači „malen“. Prvobitno rimsko prezime poslije je prošireno kao ime, prvenstveno po apostolu Pavlu. Ime Pavo relativno je češće na sjeveru države. Prema popisu imena, Dubrovnik je zauzeo drugo mjesto po broju nositelja ovoga imena (oko 100), a u ovim je krajevima čest i ženski oblik ovoga imena, Pave i Pavica. Kraći oblik imena Pavao, dakle Pavo, nastalo je takozvanim stezanjem, gdje je ao prešlo u o, što se dogodilo i u riječima ko (kao), do (dao), kro (krao) i tako dalje.

No, ono što još razlikuje ovaj kraj sa širim područjem, pogotovo sa sjeverom, jest deklinacija navedenih i sličnih imena. Prema gramatikama hrvatskoga jezika „Imenice muškoga roda koje pred nastavkom -o ili -e imaju samo jedan zatvornik ili poluotovornik i dugouzlazni naglasak (Ero, Mile) u svim se ostalim padežima mijenjaju kao imenice ženskoga roda te se uvrštavaju u e-sklonidbu.“ To bi značilo da nema Pere i Pave, što je za nas veoma zbunjujuće jer ne razlikujemo radi li se o Peri i Pavi, ženskim imenima. Dakle, Dubrovnik i okolica sklanjaju ovakva imena, kao i imena Maro, Đivo, Vlaho, i druga po a-deklinaciji, i to beziznimno.

Po pitanju prihvaća li to standardni jezik, to jest, može li se ovaj slučaj uzeti kao iznimka od uobičajenog pravila, jezični se priručnici uglavnom slažu, ali daju različita rješenja. Prema nekim priručnicima dopušteno je deklinirati Pero kako i dekliniramo (N Maro, G Pera, D Peru, A Pera,…), ali to je normativno dopušteno na dubrovačkome području i za osobe koje su s ovog područja. To bi, međutim, značilo da Maro, Andro ili Vlaho koji su u Zagrebu i nemaju nužno veze s Dubrovnikom i njegovom okolicom (ili im nije bitna) ne mogu biti u a-vrsti, pa će se njihova imena deklinirati kao Maro, Mare, Mari ili Vlaho, Vlahe, Vlahi,… Po drugim bi priručnicima to bilo dopušteno svima koji su iz južnih krajeva, ne samo iz Dubrovnika s okolicom, iako se ne zna gdje je točna granica na jugu gdje počinje druga deklinacija.

Možda je južnjačka kočutost ta koja je nagnala priručnike da malo popuste s pravilima, no vjerojatnije je riječ o bogatoj dubrovačkoj povijesti, to jest književnosti u kojoj je već u 15. stoljeću zabilježena dubrovačka deklinacija, upravo ona deklinacija koja nama u potpunosti ima smisla, koja razlikuje mušku osobu od ženske i pokazuje divnu jezičnu ekonomičnost i logičnost. Iako je jasno da norma nastoji što je više moguće ujednačiti pravila radi pojednostavljivanja, govornicima se ipak tim pojednostavljivanjem uskraćuje mogućnost da jezično izraze svoj identitet, a treba napomenuti da je poštivanje oblika nečijega imena i prezimena u hrvatskome jeziku dio kulturnoga sloja.

Kako se ne bismo ponavljali, hrvatski jezik je svaki govor, dijalekt, idiom i nema nečega što je krivo ili točno u jeziku. Iako priručnici očigledno dozvoljavaju i prihvaćaju dubrovačku deklinaciju, čak i da to nije tako, to samo znači da nije po standardu, a po standardu puno toga ne mora ni biti. Po standardu nije ni da se judi volu, a đeca molu, ali nam to baš figura 😊

Većina nas ne govori na televiziji, ne piše znanstvene članke ili za novine, gdje je standard potreban, pa ćemo zato, za kraj naglasiti jedno: nazdravje ovaj dan svakom Peru i Pavu i svim izvedenicama ovih imena! Neka vam je sretno i berićetno!