U Konavlima je vuna bila osnovni materijal za izradu zimskog ruha i posoblja. Modrine, bjelače, pregače, pasovi, čarape, nazuvci, muška roba, fesarte i drugi pokrivači, kabanice, torbice i bisage, sve se radilo od vune. Ono što se nije doma izrađivalo, kupovalo bi se od terzija ili krojača i uglavnom je bilo od sukna, dakle vune. Takvi su predmeti bili skupi, a oni domaće radinosti bili su nimalo manje vrijedni, budući da su odnosili ogromno vrijeme proizvodnje. Samo zapredanje vunene niti bio je dugotrajan i pedantan posao, a to je bio tek početak. Slijedilo je tkanje, stupanje, šivanje ili kod čarapa i kapa pletenje. Predmeti koje se izrađivalo nosilo se svakodnevno, no one primjerke za svečanije i misne prilike čuvalo se ko oči u glavi.
Način pospremanja svečanog i boljeg vunenog ruha u kući prvenstveno je imao zadatak očuvanja robe i obrane od napasnih grizlica. Grizlice se u Konavlima nazivaju sukneni moljci, mali noćni leptiri koji se hrane suknom. Sukneni moljac ili latinski (Tineidae biselliella) štetočina je jer se njegove larve hrane tekstilom od prirodnih vlakana, prvenstveno prirodnom vunom. Kad nestane vune, navalit će i na pamuk i svilu, no prvo će se obračunati s vunom. Porodica moljaca (Tineidae), malih leptira uskih krila ,ima gotovo 3 000 vrsta. Njihove gusjenice žive u tuljcima koje naprave od izgrizenih dijelova materijala kojim se hrane. Prema njihovom prehrambenom odabiru dijele se na žitne, krznene, suknene i druge.
U našim škrinjama, ormarima ili buralima stvore se zahvaljujući ženskoj jedinki koja položi nekoliko stotina jajašaca na mjesto koje smatra najvećim izvorom hrane za svoje potomstvo. Jajašca ćemo teško ugledati jer su sitna, veličine milimetra. No, nakon što se ispilje, odmah krenu jesti. Život larve traje od dva mjeseca do čak dvije godine, a ako ostane duže u ovoj fazi, šteta na tekstilu bude ogromna. Vole mrak, pa su prostori naših škrinja i ormara pravo mjesto za njih.
Zanimljivo je da ženka ne polaže jajašca samo na vunenu površinu. Ona bira prljavi dio, mjesto koje je zaprljano ljudskim znojem, hranom ili nečim trećim. Tako se pobrinu za veću količinu vlage koja im je potrebna, a ne mogu je dobiti iz samog vlakna. Ovo su stare Konavoke dobro znale iz iskustva čuvanja robe. Roba bi se stavljala besprijekorno čista u škrinje i burale, a svaka nečistoća temeljito se otklanjala. U hladnim zimskim danima grizlice miruju, no čim se podigne temperatura i vlaga u našim sobama, povećana je i opasnost od štetočina. Danas je opasnost kroz cijelu godinu budući da grijemo sobe, pa zapravo i nema razlike u klimi u kojoj nam je pohranjena roba.
Ritam čuvanja robe od grizlica trajao je cijelu godinu. Tijekom proljeća žene bi proventale svoje ormare, najčešće po dobroj buri, što bi pratila izreka bura – čista žena. Nakon proljeća, kad bi se već sve zimsko pospremilo u škrinje i ormare, čekao se Ilinštak, sv. Ilija (20. 7.), ili prije njega sv. Petar (29. 6.). Na te dane nesnosne žege iznosila se sva vunena roba vanka na sunce, da sunce ubije jajašca i larve ako ih ima.
Ne reče se zaludu Petar žeže – Ilija pali. Nakon toga roba bi se vratila i uredno složila u škrinje i burale. U drugoj polovici 20. stoljeća stavljalo se po mogućnosti s više karte ili novina. Karta, odnosno papir je dodatno upijao vlagu pa se vjerovalo u njegovu dobrobit. Za novine se znalo da ih grizlice ne vole, i to one novine iz sredine 20. stoljeća, na sebi su imale tiskarski sloj koji je prljao ruke, ali odbijao ove štetočine. Međutim, prije pojave novina i karte, čiji se višak mogao koristiti za čuvanje robe, konavoske su se žene morale okrenuti isključivo svom okolišu. Poznavalo se bilje koje se koristilo kao repelente za suknenog moljca u širem opsegu nego je to danas.
Danas je svima prva na pameti lavanda ili bolje rečeno lavandin koji se rasprostranio po svim konavoskim kućanstvima i jedno je od omiljenih suvenirskih proizvoda, baš s namjenom očuvanja vunenih predmeta u ormarima. Lavandin (Lavandula x hybrida) je hibrid koji je nastao križanjem prave lavande i lavande latifolie. Kako daje tri puta više eteričnog ulja od prave lavande, zaposjeo je cijelu dalmatinsku obalu.
U Konavlima se kazivači sjećaju i drugih biljaka kojima su tjerali moljce. Među kojima prednjači lovor (Laurus nobilis). Suhi listovi lovora gurali su se u ormare i škrinje i pridonosili su mirisu svježine oprane robe. Miris lovora bio je u Konavlima omiljeni miris čistoće. Tako se lovor stavljalo i u sapune, a sapuni u ormare. I danas se kod mnogih u kućama čuvaju viškovi sapuna ugurani u ormare s robom.
Osim lovora, stavljalo se i po grančicu ružmarina (Rosmarinus officinalis), a i lišće oraha (Juglans). Roba se nije mogla očuvat ako je ne bi izbacili na sunce na Ilindan, 20. 7. Sve se skrinje i burale otvaralo i izbacalo na tarace ili na čiste međe. Kad bi sve se izvjetrilo, za dana bi se skupilo i složilo. Onda uberi lavande, lovorike bez bobica. Bobice bi se ucrvile pa je vajalo pazit da ih nema, i onda bi roba lijepo mirisala. Među košuje bi se ukraj od skrinje ili police stavilo i bosioka. Ko nije imo ni jedno ni drugo, njemu je roba višjela na ljenki i uz nju bi se veživalo trava i pelina i lavande i lovorike i objesilo se na lijenku. Lišće od oraha bi se stavjalo samo đe je crna roba jer bi puštavalo boju, pa da ne maća. Prije je bilo dosta bijele raše koja se nije mastila pa bi po njoj ostajale fleke.
Tako su žene iz svog okoliša koristile obilato dostupne repelente, čuvale svoje ruho godinama, za cijeloga života. Pojavom sintetičkih materijala i mješavina s vunom, umanjila se opasnost od ovih malih štetočina, pa baš kad smo se opustili svjedočimo čestim uništenjima odjevnih predmeta i posoblja koja su u cijelosti od vune.
No, novo doba donijelo je i jednu novu metodu suzbijanja i preventive od suknenog moljca, a to je frižider za dubinsko smrzavanje ili po naški dubinski. U njemu svakog proljeća završavaju dobro zapakirani vuneni predmeti konavoskih domaćica, nošnje i fesarte, sve što grizlice vole. Niska temperature ubije larve i jajašca ako ih ima, a tekstil se nakon provjetravanja suh vraća u ormare, naravno uz naše biljne repelente.