Nekoliko radnika radi, a među njima stoji sam majstor Meštrović

MIGK-FOT-167_18

Zahtjevan posao na izgradnji arhitektonsko-skulpturalnog remek-djela, Mauzoleja obitelji Račić, iziskivao je angažiranost veće grupe kipara i klesara. Ambiciozan projekt, kako ga je osmislio kipar Ivan Meštrović, bio je izveden u manje od dvije godine. Lokalne novine Narodna svijest od 17. studenog 1920. godine donose vijest da Ivan Meštrović – naš najači umjetnički talenat, već je od nekoliko dana u našem gradu radi gradnje mauzoleja obitelji pk. Iva Račića na grobištu u Cavtatu. Iste novine objavile su kratku crticu još u srpnju te godine da je Meštrović posjetio grad, ali ne donose razlog njegova posjeta. Svakako, prije preseljena trebalo je ugovoriti prostore za rad, kao i za stanovanje. Meštroviću će se u Dubrovniku pridružiti i njegova tadašnja supruga Ruža Klein. Od Lučkog odaslanstva Gruž Meštrović je iznajmio prostor, 2 daščare, kraj starog Lazareta u Lapadu, a radni prostor u Cavtatu bio je smješten unutar franjevačkog samostana.

U Narodnoj svijesti od 30. ožujka 1921. godine možemo pročitati sljedeću obavijest:

Jučer su nas veoma ugodno iznenadila dva mila gosta gg kipar Meštrović i Natalin Banac. Svrha njihova pohoda bila je ta, da pregledaju pomješće na glavici sv. Roka, gdje će naš čuveni Meštrović isklesati spomenik obitelji pomorskog kapetana i brodovlasnika pk. Iva Račić. Prema nacrtu, Mausolej će biti uprav veličanstven, dostojan našega Meštrovića, te će biti cijeloj Jugoslaviji isto onako na ponos i diku, kao što je u Grčkoj onaj u Efezu posvećen Diani.

MIGK-FOT-167_15

Dakle, mnogo se očekivalo od same građevine još i prije nego će biti postavljen kamen temeljac. Tko je bio Meštrovićev suradnik pri arhitektonskom projektiranju u prvim mjesecima gradnje, i je li ga uopće bilo, ne znamo, ali od studenog 1921. godine to je mladi arhitekt Harold Bilinić. Koliki je bio interes za Meštrovićev rad i kako se svaki korak pratio govori članak iz splitskog Novog doba, kojega su radi zanimivosti prenijeli u cjelini iz ljubljanskog Slovenskog Naroda, a u kojem se opisuje atmosfera u lapadskoj radionici:

Već izdaleka začuli su se poznati udarci mlata. Drvena vrata zatvaraju ulaz u dvorište. Stupim u prvu baraku, nisam niti opazio da je ‘zabranjen ulaz’. Nekoliko radnika radi, a među njima stoji sam majstor Meštrović. Nisam ga odmah prepoznao, iako je moj pogled nehotice odmah zastao na njegovom izrazitom licu i crnim očima. Pitao sam za Peruzzija i otišao sam u drugu baraku gdje sam našao Peruzzija s dvojicom kipara. Tu je bio i model mauzoleja.

Tko su kipari koji su uz Meštrovića iz kamena izvlačili ono što je on zamislio i pripremio u gipsanim modelima? O njima će pisati opat cavtatskog samostana fra Frano Jurić u članku pod nazivom Naši mladi umjetnici pri izragjivanju monumentalnog mauzoleja obitelji I. Račić u Cavtatu.

MIGK-FOT-167_21

Svakako ih je važno spomenuti, kako i sam fra Frano kaže:

Doista, oni u ovoj radnji ne podadoše sami sebe; tu se ne ističe njihov talenat, njihove bravure – ali ipak, mislim, interesantno će biti znati, koji su oni pomagači, te su iz Meštrovićevih modela u kamen pretvorili njegovu ideju.

Ti mladi kipari bili su: Šime Dujmović, Živko Lukić, Lovro Roguljić i Juraj Škarpa. Osim njih radili su još i neki Talijani: Giovanni Ardini, dugogodišnji Meštrovićev suradnik, Lucio Barufetti, Peruzzi i Grassi, a oni su, prema Jurićevim riječima, izradili portrete pokojnika, figure anđela s glazbenim instrumentima na glavnom oltaru te ornamentalne vijence s ovnovskim glavama koji stoje ispod kupole s vanjske strane mauzoleja.
Hvaranin Šime Dujmović izradio je reljef na antependiju oltara Polaganje Krista u grob, veliku Kristovu figuru u bočnoj kapeli te niz ornamentalnih detalja anđela, golubica i sl.
Živko Lukić, rođen u Beogradu, šest je godina proveo u Moskvi, a četiri u Rimu te se uz sve kiparske tehnike bavio i minijaturom. Za mauzolej je, osim niza reljefa – anđeoskih glava, golubica i rozeta, izradio i lik sv. Roka u bočnoj kapeli.

MIGK-FOT-167_23

Drugi Hvaranin iz ove grupe, Juraj Škarpa, školovao se u obrtničkoj školi u Splitu, akademiji u Beču te je bio hospitant zagrebačke umjetničke škole. Osim što je isklesao niz anđeoskih glava i rozeta za kupolu mauzoleja, njegov rad su i figure anđela nad grobovima, koji u svojim naručjima nose duše pokojnika. Također je završio i monumentalne karijatide na ulazu.

I na kraju, najmlađi među njima, Lovro Roguljić, kao i ostali, radio je na figurama anđeoskih glava i rozeta, a svoj pečat dao je klešući svijećnjake na konzolama u obliku anđeoskih glava i tordiranih stupova.
Ta doista sinkronizirana grupa kipara, zaslužila je biti spomenuta jer su svojim radom doprinijeli specifičnosti ovog unikatnog arhitektonsko-skulpturalnog prostora.