Dojilje i Turci

Zauzevši prostor od Risnog do Herceg Novog 1483. godine, Osmansko Carstvo potpuno je okružilo prostor Dubrovačke Republike. Tako je tri i pol stoljeća Republika graničila s Osmanskim Carstvom duž cijele svoje kopnene granice koja danas predstavlja granicu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Višestoljetna neprestana veza između vlasti Dubrovačke Republike s osmanskim pokrajinama u zaleđu te sa samim sultanom i ministrima uvelike je oblikovala život unutar Republike, a time i u Konavlima.

Dubrovčani su sultanu plaćali harač sve do svoje propasti 1808. godine te njegovim ministrima dijelili najskupocjenije darove, dok su se zauzvrat Osmanlije obavezale čuvati mir i sigurnost Republike, a njezinim trgovcima omogućile su siguran prolaz kroz osmanske krajeve. Unatoč korektnim bilateralnim odnosima, brojna upadanja, razbojstva, pljačke i otmice ljudi koji su potom odvođeni u roblje, bile su uobičajene ponajprije od strane Osmanlija, ali i odmetnutih Crnogoraca i Vlaha koji su predstavljali unutrašnji problem Osmanskog Carstva, a zlodjela su se nastavila sve do pada Carstva u Bosni 1878. godine. Siromašnom zaleđu pljačka dubrovačke imovine postala je za njih prosperitetnom gospodarskom granom, a dobit od trgovine robljem bio je ozbiljan i unosan posao.

Dio karte Dalmacije s prikazom Konavala, 1811.

Također, Dubrovnik je dugo bio trgovačko središte za prodaju roblja prema zapadnim zemljama Europe gdje su dubrovački trgovci i njihovi europski partneri većinom trgovali ženama u dobi između 20 i 30 godina. Ove su robinje najvećim dijelom dolazile iz Bosne, manjim dijelom iz Srbije, a u ropstvu su završavale otmicom ili prodajom. No, Dubrovačka Republika na svom je teritoriju među prvima u svijetu ukinula trgovinu robljem 1416. godine, a nedugo nakon, dolaskom Osmanlija i osvajanjem balkanskog poluotoka, trgovina robljem okreće se prema istoku. Ondje je se trgovina robljem legalizirano obavljala sve do kraja 19. stoljeća kao pravni i značajni dio gospodarstva i tradicionalnog društva Osmanskog Carstva. Najveći broj robova bili su kršćani te je na stotine Hrvata odvedeno i prodano kao roblje u Maloj Aziji, od kojeg su velik broj činile djevojke i žene koje su prodavane kao sluškinje u domaćinstvu pritom ne isključujući i seksualno ropstvo.

U Konavlima, a posebice u brdskom predjelu kao graničnom području s Osmanskim Carstvom bilježe se brojne otmice djevojaka i žena, a Konavljani, da bi se djelomično zaštitili od takvih okrutnosti, uz momke su zaduživali novopečene majke, odnosno dojilje za čuvanje stada u brdima.

Konavoske dojilje obavezno su dojile svoju djecu do godinu dana, pa i duže, te im se pridavala posebna pažnja. Kad bi se nakon poroda i babinja vraćale normalnoj rutini života, bile su pošteđene izvanredno teških poslova sve dok su dojile. Čuvanje stoke na ispaši nije bio jako težak posao, ali osnovni razlog slanja dojilja u brda na ispašu stoke nalazi se u nepisanom pravilu poštede dojilja od otimanja. Zanimljiva je činjenica da su se okrutni turski otimači uistinu pridržavali tog nepisanog kodeksa časti ne želeći odvojiti majke od tek novorođenih beba. I danas se u narodu prenose priče kako su dojilje morale dokazati svoje stanje prskajući turske otimače svojim mlijekom.

Što se tiče samog dojenja, bilježi se i običajna praksa pripomoći zamjenskih dojilja unutar sela, odnosno ako bi (žena) rodila i nema baš mjeka onda bi dijete nosili kod druge koja je rodila i ima. Konavoke su tada dojile tuđe i svoje dijete, a ta bi se djeca zvala braćom ili sestrama po mlijeku. Također, konavoske dojilje često su odlazile i dojiti djecu dubrovačkih gospara. Kad bi se plemkinja porodila, doveli bi joj Konavoku kako bi dijete bilo zdravije, jače i snažnije. Među dubrovačkom gospodom Konavoke su, za razliku od ostalih žena s dubrovačkog područja, vrijedile kao sigurne i zdrave dojilje i dok je u tom surovom povijesnom razdoblju granica među narodima mnogima donijela smrt, dojiljama i njihovoj djeci donijela je život.