Pošumljavanje

U Konavlima je danas sve više šume u polju, a brda su nam uglavnom gola, s minimalnom vegetacijom. Ne bi li bilo nekako bolje da su brda pokrivena šumom?

Ako ste letjeli avionom iznad Europe, a naročito iznad nizinskih područja, pažnju su vam zasigurno uhvatila nepregledna prostranstva pačetvorina u različitim bojama od žute, zelene do smeđe. Ta uredna prostranstva govore o ljudskoj aktivnosti, vrijednim ljudima koji obrađuju zemlju i proizvode hranu. Ogromna površina pod određenom bojom govori o određenoj monokulturi koja se uzgaja, a nerijetko su te monokulture poslagane u nizove koji tvore još veća prostranstva. Na manjim i većim uzvisinama, uz rijeke i još poneka mjesta ostalo je šumskog krajolika u kojemu se stisnuo život. Smanjen i stisnut jer ga je čovjekova aktivnost izgurala u te male šumske otoke.

Nekad davno, prije organizirane velepoljoprivredne proizvodnje veliki broj obradivih površina bile su šume. Zapravo, da nije ljudi, gotovo posvuda bi bile šume.

Krčenje šuma, deforestacija, proces je prenamijene šumskog zemljišta u poljoprivredno. Odstranjivanjem najvećeg raslinja za preradu te paljenjem površine, nakon čega se vadi korijenje, stvara se tlo u kojemu se može vršiti kontrolirano ratarstvo. Međutim, šuma nije samo biljni pokrov, velika tvornica kisika i velika cisterna vode, već i dom bezbroj životinjskih vrsta koje u međusobnom odnosu održavaju stabilnost ekosustava. Mudrost tradicionalnih gospodarstva bila je dobro svjesna važnosti šumskih staništa, pa se posebna pažnja pridavala očuvanju omjera obradivog i šumskog područja, kao i brizi za šumsko područje. No, potreba za većom proizvodnjom i rastom industrije zagrizla je tijekom 20. stoljeća toliko u šumska područja da gotovo svakodnevno slušamo o kataklizmičkim procjenama budućnosti ako se ne pristupi pošumljavanju.

Krčenje šuma ne provodi se samo za poljoprivredu. Na primjer, na našem području nestanak šuma na brdovitom predjelu možemo zahvaliti sječi drva za građu za kuće i brodove šireg područja prije gradnje s kamenom te stoljetnom intenzivnom stočarstvu po Konavoskim brdima koje je trajno pomlađivalo makiju. Uz to, i brojni požari nisu dali raslinju da se razvija.

Stećak s Brotnica

Šuma je organizam za sebe, svojim listopadnim otpadom stvara zemlju u kojoj zadržava vodu za sušni period. Ona raste tako da u prvim godinama formira manju makiju iz koje se razvija viša, iz ove pak u sljedećim godinama nisko raslinje i tek u sljedećim godinama najvišu šumu. Period razvoja šume ujedno je period i razvoja tla, pa što je veća šuma, to je bogatije tlo. Što viša šuma, to prohodnija šuma, jer kad se razviju najveća stabla, makija nema funkciju i odlazi. Jedna generacija stvara prostor i uvjete sljedećoj.

Šumski razvijeni prostor dom je i velikim sisavcima kao što su srne i jeleni, ali i sve druge životinjske vrste koje je prihranjuju svojim ostatcima. A da je nekad na Konavoskim brdima i bilo tako, svjedoče prikazi jelena na stećcima rađenim do u 15. stoljeće. Ciklus u kojem se šuma podigne iz niske makije i razvije visoko raslinje traje oko 100 godina, u sušnom predjelu duže, u vlažnom kraće. Kako više nema stočarstva na brdima, tako pratimo kako sve zarasta u šikaru. Budemo li se strpjeli još desetak godina, šikare će postajati sve pitomija šumska staništa. Međutim, svaki požar koji se dogodi resetira proces na početak. Kiše ispiru sadržaj kamenih prostora i opet se sjeme nema gdje ukorijeniti.

Kako pratimo iz dugogodišnjih nastojanja za pošumljavanjem brdskih prostora koji su stradali u požarima, najbolja pomoć šumi da se uspostavi nije pošumljavanje koje zahtijeva veliku aktivnost i najčešće nije održivo zbog naknadne brige za sadnice. Rješenje se radije nalazi u gradnji suhozida koji se rasprostiru horizontalno u odnosu na brdo i okomito na smjer vjetra te stvaraju zapreke u koje se taloži i ispire biljni i životinjski otpad s brda, zaustavlja i tvori humus. U zaostalom humusu ptice će ispustiti veće sjemenke, vjetar i kukci donijet će manje i počet će biljni život, a s njim i ciklus izgradnje šumskog staništa.

Stari su to znali, pa su gradili suhozide posvuda, i kao ograde i kao ustave za nanose vjetra, i kao grade u koje se taloži materijal koji čini zemlju. Dalmacija i otoci prepuni su suhozidnih škrapa i zgrada koje ne daju vjetru i kiši da ispere zemlju. U njima se stvarao život, hrana, a danas je u većini šuma stanište pticama, kukcima, samoniklom i raznolikom svijetu.