Saplun

Sapun nastao hladnim postupkom

Sredstvima za čišćenje koja se danas koriste nema broja. To najčešće pojmimo u prikazima deponija smeća ili na snimkama otoka plastičnog otpada u našim oceanima. Sapuni, deterdženti, omekšivači, šamponi, regeneratori, gelovi i kupke za tuširanje te brojni drugi proizvodi brojnih proizvođača pakiraju se najčešće u plastičnu ambalažu u kojoj ostaju kratko, nažalost rijetko kad preko godinu dana. Nakon toga postaju otpad i sljedeće stotine i stotine godina potucat će se po okolišu jer ih priroda ne može razgraditi. Proizvodnja plastike za ambalažu započela je u 20. stoljeću, a tek se u drugoj polovici razbuktala. U posljednjih smo 70-ak godina naš planet zatrpali plastikom, od čega najveća količina pripada higijenskim proizvodima i sredstvima za pranje. No, to nije oduvijek bilo tako.

Premda su sapuni, deterdženti i ostala sredstva za pranje danas raznoliki sintetski proizvodi bez kojih ne možemo zamisliti vlastiti život, prije 20. stoljeća takvi nisu postojali. Velika čovjekova potreba za sredstvima za pranje i čišćenje u prošlosti se zadovoljavala, između ostalog, korištenjem različitih sapuna koji su se proizvodili od prirodnih resursa dostupnih zajednicama. Najranija formula za pravljenje sapuna pronađena je na jednoj od babilonskih glinenih pločica koja se datira u 2200. g. pr. Kr. Međutim, arheološkim istraživanjima potvrđeno je korištenje sapuna u Babilonu još ranije, 2800 g. pr. Kr.

U Egiptu se također koristio sapun, nije poznato u kojem obliku, ali je poznato da su ga koristili za potrebe tkanja vune i za kupanje. Sapun se i u Egiptu i na Bliskom istoku proizvodio s pepelom i uglavnom maslinovim uljem. Proces je trajao dugo, ulje bi se kuhalo danima, kasnije bi se ubacilo vodu u kojoj se namakao pepeo te vrlo malo živog vapna. Kad bi se sapun napokon počeo gustiti, izlilo bi ga se u kalup i ostavilo da još zri najmanje dva tjedna. Nakon toga se rezao na male komade i koristio.

Plinije stariji u svojoj Historia Naturalis objašnjava kako se izrađuje sapun od loja i pepela, donosi njegovu ljekovitu upotrebu u liječenju kožnih bolesti i bilježi kako su Gali njime bojali kosu. Za vrijeme Rima sapun je zamijenio dotadašnje rimsko pranje uljima i postao je osobna higijenska potreba građana. Sapuni su se proizvodili lokalno, a bolji se dobavljaju iz Galije i Germanije. Na Bliskom istoku razvijena je cijela industrija proizvodnje sapuna koja je započela oko 800. godine. Glavni sastojak u izradi sapuna bio je alkalij, odnosno al-qualiy, kalcinirani pepeo koji je u kombinaciji s masnoćom postajao sapun. Otuda i naziv alkalno za sve što je suprotnog pH od kiselog, premda to nije ispravno. Kiselom je suprotno lužnato, a alkalno se odnosi samo na neke spojeve kemijskih elementa.

U Europi su se sapuni pretežito proizvodili od životinjskih masnoća i nisu bili ugodna mirisa kao oni s Bliskog istoka rađeni na maslinovu ulju. Prema različitim stilovima proizvodnje postojali su različiti sapuni koji su se u Europi dobavljali kao specijalna roba. Između ostalih, nama je najpoznatiji bio i sapun koji se proizvodio u sirijskom Alepu kojeg cijeli svijet poznaje kao alepski sapun – osobiti miris lovora osigurao mu je tisućljetnu popularnost. Nakon što su križari po Europi proširili levantinske sapune, po Mediteranu se započelo s proizvodnjom blažih mirisnih sapuna od maslinova ulja. Najpoznatija proizvodnja bila je u Marseilleu i Veneciji, a i Dubrovnik ga je proizvodio u većim količinama za potrebe tekstilne industrije. Iz istog razloga sapuni su tijekom 19. stoljeća naveliko industrijski proizvodi u Europi.

Osim za industriju, u to vrijeme sapun je domaći proizvod za osobne potrebe gotovo u svim domaćinstvima urbanog i ruralnog stanovništva. Za potrebe zadružnih obitelji izrađivalo bi ga se nekoliko puta godišnje, što od masnih ostataka od obrade životinjskog mesa, što od murge, ostatka proizvodnje maslinova ulja. U Konavlima se gotovo svi stariji stanovnici sjećaju proizvodnje domaćeg sapuna.

Saplun se u nas doma vazda radio, nikad se nije kupovo. Kupilo bi se sve otpatke od masnoća, a mi kako smo imali mlinicu kupili bi sa dno pila od uja i murgu, taj bi bio najbolji sapun. Činili smo odvojeno od muržine i odvojeno sa drugim otpatcima. Što je masnoća u otpatcima sve je kaustika preradila kad bi se s njom stavilo skuhat… Kuhalo se dugo, samo je uru trebalo da se ukuha, pa onda dalje. Pred kraj bi se stavilo lišća od lovorike, koje bi se izvadilo prije nego bi se stisko saplun, pa bi imo lijepi miris. Kad se počne stiskat, izvadilo bi se lovoriku i izljevo bi se u kalupe ili u škrabicu koju bi obložili papirom od vreće u kojom se bila prodavala razna roba. Onda izlij u nju, kad se stisne, rezo bi se na komade. Takav bi mogo stat dugo.

Kuvalo se napose, vanka, ne u ognjištu. A ako bi imali manje materijala stavili bi na trempija ispred kuće, daleko od svakoga, jer soda zna pobujat. Ona koja je radila saplun bila bi i obuvena i obučena da joj ne kapne đe na kožu jer bi joj odma živu ranu otvorila… Kad bi bila veća količina masnoće uzelo bi se i po dva kila sode i kuvalo se u velikome kačulu ili kazanu, a manje u broku petrojaču, petroj se kupovo na litre za lampe, a mi bi tu broku donijeli doma skinuli jom vrh (bila na dva mjesta probijena) i stavili povraz (ručica op. a.) onda bi se u njoj brzo skuhalo. Za manju količinu je bila dobra.

Saplun se koristio za ruke, za robu, za sve. Za kose je bio ko stvoren. Nije se kupovalo sve dok se nije počelo prodavat sapune iz tvornice iz Slavonije, ali to je bilo kasno. Nakon ’45. su i prestale masline, pa nije bilo muržine, pa se već pomalo kupovalo sapuna.

Sapunom se sve moglo prati zbog njegovih svojstava koja zahvaljuje procesu saponifikacije. Tijekom procesa masti i kiseline se spajanjem saponificiraju i tako nastaje sol masne kiseline. Ustvari, lužine u reakciji razgrađuju masne kiseline bilo životinjskog bilo biljnog podrijetla. Sol masne kiseline, odnosno sapun otapa prljavštinu smanjivanjem napetosti vode, pa tako odvaja čestice prljavštine od predmeta koji se čisti, a kad njime peremo ruke, ubija mikroorganizme jer razbija njihov membranski lipidni dvosloj i denaturira njihove proteine. Sapun također otapa masnoće emulgirajući ih, nakon čega postaju topive u vodi.

Saponifikacija, odnosno proizvodnja sapuna može se potaknuti vrućim ili hladnim postupkom. Naši kazivači u proizvodnji domaćih sapuna svjedoče o vrućem postupku gdje se proces miješanja lužine i masnoće odvija na visokoj temperaturi. Ne poznaju proces proizvodnje sapuna s lisijom, nego samo sa sodom kaustikom koja se i danas koristi. Kuhanjem nastaje sapun koji zbog proizvodnje na visokoj temperaturi može imati samo blagi miris. No, proizvodnjom hladnim postupkom u kojem se ne koriste otpadci životinja, može se dobiti vrlo blage i mirisne sapune.

Postupak se provodi prema preciznoj formuli udjela pojedinih ulja, količini lužine i destilirane vode, kojoj se mogu dodati mirisna eterična ulja nakon što započne saponifikacija potaknuta miješanjem. Smjesa se izlije u kalupe gdje narednih mjesec dana sapun zri. Tek kad se proces završi, može se upotrebljavati. Ovakvi sapuni su blagi, a zahvaljujući kontroliranom sastavu mogu imati i njegujuća svojstva za kožu. Danas su sve popularniji kao proizvodi kućnih radinosti, a koristi ih se i za higijenu i za liječenje kožnih oboljenja i opeklina. Sapuni proizvedeni vrućim postupkom danas se uglavnom koriste (osim za liječenja) za pranje tvrdokornih mrlja, kao deterdženti te za čišćenje.

Ni jedan ni drugi sapun koji danas proizvodimo ne zahtijevaju nikakvu ambalažu, nastaju ili iz potrebe za kvalitetnijim domaćim proizvodom ili iz potrebe pretvaranja životinjskog otpada ili otpada od proizvodnje maslinova ulja u novu vrijednost.

Jeste li znali da je obavezni dar svakome djetetu koje ti prvi put dođe u kuću sapun i ubručićak? Pa, ako se i niste zagrijali za korištenje domaćih sapuna problematikom zdravlja i održanja okoliša, onda poticaj za njihovu izradu možete naći i u ovom konavoskom običaju: Kad prvi put dijete dođe u kuću, vaja mu dat mirisni sapun i ubručićak.