Povrtni rječnik

Sjetva je odavno već obavljena, kod nekih niču prve sadnice, a kod nekih koci ponosno potpomažu već poveće stabljike. Upravo zato odlučili smo se zaviriti u konavoske doce i pogledati kako stvar napreduje. No, zaključili smo da, pikirali, sijali ili sadili koje god povrće i voće, svima je u Konavlima jedno zajedničko – nazivlje.

Kada je riječ o zajedničkom nazivlju povrća i voća, dio leksema koji dijele svi Slaveni znače da su upravo ti pojmovi bili bliski i poznati i prije same seobe, a to su: jabuka, kruška, šljiva i mrkva. Međutim, kad se dio Slavena doselio na područje rimskoga Ilirika, susreli su se s mnogim nepoznatim biljkama, pa su tako nazive za njih posudili iz latinskog jezika, kojeg su tamo i zatekli. Tako i danas imamo puno riječi latinskog podrijetla, među kojima su: kupus od lat. composita, doslovno značenje bilo bi ‘složeno povrće’, zatim trešnja od lat. cersea i blitva od lat. blitum. Ipak, u Konavlima se trešnja naziva kriješvom, a oba su naziva došla iz latinskoga cerasium. Isto tako se kupus, odnosno kelj u Konavlima naziva verzot, a naziv dolazi od talijanskog verzotto ili verzo, u značenju ‘zelen’.

Dakle, za nove se biljke nazivi nisu samo posuđivali, nego su katkad davani na temelju njihova izgleda, pa je tako naziv zelje, druga riječ za već spomenuti kupus, koja se u Konavlima baš i ne koristi, nastao od pridjeva zelen, a krastavac je nazvan po riječi krasta. I po konavoski verdura podrazumijeva svu zelen, to jest zeleno povrće, zelenje, što riječ i znači u talijanskom jeziku: verdura je izvedeno od verde, u prijevodu ‘zelen’. Spomenuti krastavac u Konavlima glasi kukumar, što je talijanizam (mlet. ucgumèro, tal. cucómero).

Rijetko koji dolac u Konavlima ne sadrži pomadore, a riječ dolazi iz talijanskog pomodoro, što zapravo znači ‘zlatna jabuka’ (pom d’oro). Zanimljivo je da je rajčica, standardni hrvatski naziv ovog povrća (zapravo voća!), prijevod od njemačkoga Paradiesapfel, u značenju ‘rajska jabuka’, što odmah upućuje na još jedan naziv ovoga ploda, očigledno nastala posuđivanjem: paradajz.

Prema literaturi, za riječ balančana postoji više mogućnosti kada je riječ o podrijetlu riječi. U talijanskom jeziku naziv za patlidžan je melanzana, a riječ je arapskog, to jest perzijskog (ar., perz. badingan) postanka. Pučkom etimologijom u 13. stoljeću dovedeno je u vezu s izrazom mele insane u značenju ‘lude jabuke’. Jedno od objašnjenja za navedeno je kako se vjerovalo da ako netko pojede previše balančana, da poludi; a drugo objašnjenje je da su ih nazvali mele insane zbog njihove gorčine.

Neki su od posuđenih i nazivi biljaka koje potječu s istoka, a Rimljanima su već bile poznate, primjerice breskva (lat. persica), po konavoski praska, čiji naziv doslovno znači ‘perzijska jabuka’ iako zapravo potječe iz Kine. Neke su latinske riječi u hrvatski došle posredstvom njemačkoga, primjerice marelica iz lat. armeniaca preko njemačkoga Marille i talijanskoga armellino, što upućuje na Armeniju, odnosno na značenje ‘armenska jabuka’, iako marelica, kao i breskva, podrijetlo vuče iz Kine. I riječ luk je posuđenica, i to iz jednog od germanskih jezika, a srodna joj je njemačka riječ Lauch, što znači ‘luk’, a regionalno i ‘poriluk’. Kada smo već pojasnili luk, spomenut ćemo i kapulu, riječ koja je dalmatoromanski ostatak od lat. cepulla.

S druge strane, mnoge je nazive za voće i povrće koje se tek kasnije pojavilo na Sredozemlju i Europi, a došlo je s istoka, hrvatski posredstvom različitih jezika najčešće primao iz perzijskoga. Takvi su nazivi nekih agruma, pa je tako, na blogu već opisana, naranča u hrvatski i druge europske jezike došla posredstvom turskoga, a limun posredstvom arapskoga. Iz perzijskoga je stigla i riječ špinat, po konavoski špinač ili špinjač, što je naziv za biljku koja je i sama podrijetlom iz Perzije. U hrvatski je ta riječ došla preko španjolskoga tako što je špinat tijekom maurske vladavine u Europu prenesen upravo preko Pirenejskog poluotoka.

Osim s istoka, voće i povrće dolazilo je u Europu i iz Amerike. Iz ove je skupine u Konavlima najpoznatiji krumpir, poznatiji kao krtola, a naziv je nastao od njem. Kartoffel, dok je standardni naziv krumpir nastao od dijalektne njemačke riječi Grundbirne, što doslovno znači ‘kruška iz zemlje’. Krumpir je i u nekim drugim jezicima dobio naziv na sličan način, primjerice u francuskome, u kojemu se naziva pomme de terre, što znači ‘jabuka iz zemlje’. Iz Amerike nam je stigla i paprika, koja je dobila naziv po papru. U našim krajevima su sve poznatiji poveruni ili pavaruni, što je posuđeno od mlet. peveron, tal. peperone, što znači ‘paprika’, dakle tijekom posuđivanja je došlo do manje promjene značenja.

Svjesni smo da konavoske vrtove krase još mnoge biljke koje nismo spomenuli, no ovu ćemo priču završiti u stilu, pa tako za kraj imamo veliko finale: dinja, lubenica ili pipun? Od neprecizne botaničke ikonografije kroz povijest do površno opisivanih biljaka u rukopisima, a i same sličnosti ovih srodnih biljaka – brojni su mogući razlozi za ovom zbunjujućom pojavom. Pa, počnimo:

Riječ dinja praslavenskog je podrijetla, prasl. *dynja i u standardu se odnosi na Cucumis melo, odnosno na biljku pod nazivima pipun, melon, cata, mlun i tako dalje. To konavoskoj logici nikako ne ide u prilog, ali – tako je kako je.
Lubenica je poimeničeni pridjev na –en od prasl. riječi lub (u značenju: kora drveta, obruč oko sita, obod), pa se taj naziv može dovesti u vezu s tvrdom korom lubenice. I posljednji, melone ili po konavoski pipun dolazi od kl. grčke riječi mēlopépōn. Riječ je o balkanskom grecizmu i jedan je od dalmatoromanskog leksičkog ostatka na ovim područjima.

Na sjevernom Jadranu lubenica je angurija, srednji i južni Jadran lubenicu naziva leksemima angurija, angorja, potom čandrun, čatrun, če(n)trun, ali i dinja. I onda mi, južni Jadran, posjedujemo jedan, ali vrijedan naziv za zbuniti baš sve – dinja. Za pipun, odnosno prema standardu, za dinju su na sjevernom Jadranu nazivi melon, melun i milun, na srednjem Jadranu čut ćemo melon, melun, milun i cata, a na južnom Jadranu nazivi su: melun, milun, mlun, pipun, čatrun, cata, bostan i baćir, a dubrovačko područje ovaj plod uglavnom naziva pipun.

Dolaze nam sve topliji dani i bliži se ono vječno pitanje na koje uvijek možete krivo odgovoriti – ovisno o tome gdje se nalazili – a to je: Hoćeš li dinje? Sa strepnjom ćemo gledati što nam domaćin donosi, osim ako ne volite i pipun i dinju (i lubenicu), onda vam je svejedno. Sretno, berićetno, i u slast!