Dr. Wagner

Dr. Josip Wagner
Fotografija preuzeta s naslovnice zbornika “100 godina zdravstvene službe u Konavlima 1900. – 2000.” dr. Iva Marinovića i drugih

Zdravstvena skrb do druge polovice 19. stoljeća u Konavlima nije bila javna služba. Liječili su lokalni talentirani travari i vidari, a porađale seoske primalje. Za najgore slučajeve išlo se u Dubrovnik po pomoć. Kako se u drugoj polovici 19. stoljeća medicinska skrb u Dalmaciji razvija, tako utjecaji zahvaćaju i Cavtat. Od doktora na našem području spominje se jedino doktor Messi u Cavtatu kod kojega je Baldo Bogišić učio francuski jezik. Temeljem državnog akta iz 1874. uređeno je da na 6 000 stanovnika općine moraju imati određeni liječnički standard koji uključuje po jednog doktora. Doktora je malo, svega ih je 51 na cijelom području od Zadra do Kotora. Zadovoljavanje potreba stanovništva za medicinskom skrbi prolazi polako, haraju zarazne bolesti, a siromaštvo i loša higijena uzimaju svoj danak. Velika je potreba za liječenjem, a ujedno i za prosvjetljavanjem. U Cavtat s Hvara oko 1880-ih, dolazi doktor Samohod, nakon njega 1894. godine doktor Bendoni koji ostaje do 1907. godine, a nasljeđuju ga dr. Pajo Matić i ubrzo dr. Henrik Gjurović. Osim u Cavtatu, do dolaska doktora Wagnera na Grudu u Konavlima nije bilo nikakve javne medicinske službe.

Doktor Josip Wagner rodio se u Dubrovniku 1872. godine. Nakon završene gimnazije medicinsko školovanje je nastavio u Beču gdje je i diplomirao 1892. godine, nakon čega je od 1897. do 1899. stažirao u klinici u Grazu. Nakon povratka u domovinu prvu službu dobio je u Prčnju, u Boki kotorskoj, nakon čega 1900. godine dolazi na Grudu. Konavle tako dobivaju svog prvog stalnog doktora. Od Vitaljine do Stravče cijeli je prostor Konavala bio teren na kojemu se brinuo za oko 10 000 stanovnika. Poznavo je svaku kuću i sve kućne bolesti, bio je ko da se rodio u Konavlima.

Nekadašnja kuća dr. Wagnera

Rođeni Dubrovčanin Josip Wagner ostankom u službi u Konavlima napustio je sav komod gradskoga života. Rad u ustanovi ili liječenje i obilazak bolesnika u gradskoj sredini poput Cavtata ili Dubrovnika bio je daleko jednostavniji. Konavle na početku 20. stoljeća nemaju ceste kao danas, već kaldrmane ulice po kojima se može pješice ili na mazgi ili konju. Po takvim se putima nije moglo biciklima, a i do mnogih se kuća moglo jedino pješice. Vrijeme je bolesnicima ograničeno, a kako nije bilo telefonskih linija, po doktora se dolazilo i onda se s njim žurno vraćalo bolesnicima. Od Grude do Vitaljine je 14 kilometara, od Grude do Stravče je 15-ak kilometara brdske staze, a do Dubravke 8 km. Doktor Wagner obilazio je svoj teren svakodnevno. Ko mlad je išo na noge ,a poslije su ga gonili na konju. Nikad nije reko da ne može doć. Kad su počeli motori kupio je motor, ali je više puta zapeo u blatu u poju pa je trebalo konje da ga izvadu iz blata. A i čizme su mu znale ostadati u glibu ispod Lovorne i Pridvorja, kad bi išo prečice…

Naime, Gornju i Donju bandu Konavala dijeli Konavosko polje koje je zimi plavilo. Prije nego se tunel probio, voda iz rijeke ostajala bi cijelu zimu dok se ne bi jazovima povukla u proljeće. Nakon što se povukla, ostajale bi velike površine u blatu. Kaldrmani puti što presijecaju polje bili su sigurni, ali doktor je nerijetko riskirao tražeći kraći put do potrebitih. Uz to, putevi prema južnim selima bili su loši, pa je nekoliko puta s motorom imao nezgode, nakon kojih se i sam morao oporavljati.

Spomen-ploča dr. Wagneru na Grudi

Njegova djelatnost toga vremena nije bila samo odlaziti na pozive bolesnih. Liječnici prema ugovoru službe toga vremena osim redovne liječničke prakse trebali su besplatno liječiti siromahe, vršiti mrtvozorstva, upravljati zdravstvenim redarstvom, kontrolirati higijenu i donositi zaštitne mjere protiv zaraza. Njihova obaveza bila je do dva puta tjedno pregledavati javne žene. Život liječnika morao je biti posvećen dužnosti, a stanje pripravnosti bilo je uvijek, 7/24. Usput rečeno, vrijeme Wagnerova djelovanja u Konavlima bilo je vrijeme trajnih zaraza tuberkulozom (sičijom po konavoski), i mnogih drugih. Suzbijanje ove bolesti bilo je više u prosvjećivanju nego u liječenju i higijeni. Ljudi su prikrivali opaku bolest koja se tako još više širila. Obilazio je i liječio je bolesnike, odvajao kućanstva na zdrave i zaražene dijelove, vodio raskuživanje domaćinstava nakon smrti bolesnika i pratio zdravlje ukućana u sljedećem periodu.

Ljekarne u Konavlima nije bilo. Najbliža koje je djelovala u Cavtatu nakon Prvog svjetskog rata bila je udaljena 16 kilometara, a sljedeća je bila tek u Dubrovniku. Tako je doktor Wagner pripremao sam lijekove i izrađivao masti koje je izdavao ljudima. Može se reći da je takvom djelatnosti utemeljio ljekarničku konavosku praksu. Na ovako velikom prostoru bez dodatne pomoći struke oslanjao se i na liječenje biljem, što potvrđuju priče naših kazivača kako se s troskotovim žilama borio sa sifilisom. Dundo je bio sa nekom što je išla po selima sa svakim i oprancavio se. Skrivo se pa niko u kući nije zno dok se mojoj materi nisu oprancavile ruke. Ona mu je prala robu i marca je i njoj na ruke prešla. Kad je doktor Wagner vidio odma je pito je li se đe smucala, odma je zno da je sifilis i tako su doznali da je dundo bolesan. Onda ajde troskota vadi po cijele dane, stavjaj bijele žile, ko mlijeko kuhaj ih i u njima se peri i njih pij. Mati se izliječila brzo, a dundo se dugo raspado i velike je posljedice imo…

Doktor Wagner je obavljao sve teške porode po Konavlima. Kad bi žene zapele u porodima, a lokalne babice nisu mogle pomoći, jurilo bi se po doktora na Grudu. Najčešće je to bio slučaj s prvorotkinjama, ali i u kasnijim porodima. Imo je kliješta kojima je vadio đecu koja nisu ćela van. Njima je bilo boje unutra pa se nisu ćeli rađat jer su znali koji ih život čeka kad izađu… duhovito donose naši kazivači. Tako je nekima bio i kršteni kum jer je spasio i žene i novorođene.

Grob dr. Wagnera na groblju sv. Ivana na Grudi

S Konavljanima je proveo oba svjetska rata, s njima tugovao, a s njima se i radovao. U Konavle je doveo suprugu, Darinku Berberović iz Dubrovnika s kojom je imao petero djece. Ona mu je pomagala, a često je i u njegovu odsustvu izdavala lijekove. A od svega što mu je činilo radost doznajemo da je svirao citru i volio lov. Ne samo lov već i Sniježnicu po kojoj se rado penjao, a otkad je nabavio fotoaparat bilježio je s njena vrha prizore Konavala, koji i danas plijene pozornost mnogih zaljubljenika u prirodnu ljepotu.

Po svemu sudeći doktor Wagner je bio zaljubljenik i u službu i u Konavle. Stalno se usavršavao i pratio novosti u medicini, čime je pridonosio kvalitetnijoj medicinskoj skrbi u Konavlima. Govorio je nekoliko stranih jezika, u starije dane naučio je i engleski kako bi mogao čitati medicinsku literaturu koju su mu slali iz Amerike, na engleskom jeziku. Kad je 1926. godine došao mladi doktor Bobić u Cavtat, mnogi Konavljani nisu htjeli napustiti doktora Wagnera. Herojsku službu dr. Wagner je okončao u Konavlima gdje je nakon smrti 6. svibnja 1951. godine i ostao. Njegovo je posljednje prebivalište na grudskom, bolje rečeno, bačevskom groblju crkve sv. Ivana.