Blagoslov polja

kriški

Poljoprivreda je sve do 20. stoljeća bila najraširenija i najzastupljenija privredna grana. Time je za većinu čovječanstva urod predstavljao razliku između obilja i oskudice. Zato je u kršćanskoj Europi još u srednjem vijeku Crkva uvela blagoslov polja kao neizostavni dio crkvene godine. Pretpostavlja se da je papa Grgur Veliki oko 590. godine uveo blagoslov polja na blagdan svetog Marka evanđelista. Ne zna se zašto je odabran ovaj blagdan, ali vjerojatno je uzrok tome što je krajem travnja priroda u punom bujanju zelenila i tada počinje odlučujuće vrijeme za cvjetanje većeg dijela voćki.

U Konavlima je blagoslov polja dobio posebnu važnost u Dubrovačkoj Republici, kada Konavle postaju glavna žitnica male države. Zanimljivo je da će do sve većeg davanja važnosti danu blagoslova polja doći pred kraj Dubrovačke Republike u 18. stoljeću, kada se počinju podizati veći brojevi kamenih križeva na seoskim putevima. Ti križevi imali su isključivo namjeru postaje za vrijeme blagoslova polja. Danas su veće skupine sačuvane u Močićima, Čilipima, Popovićima, ali i u drugim konavoskim selima. Premda blagoslov polja u suvremenom svijetu gubi na važnosti, u Konavlima je mnogim kazivačima ostao zapamćen kao izrazito drag dan u godini.

Svako selo imalo je blagoslov polja na poseban dan između svetog Marka, 25. travnja i svetog Josipa radnika, 1. svibnja, a vjerojatno je bilo slučajeva kada se obavljao s kasnijim datumom. Razlog tome je mali broj svećenika u konavoskim župama i nemogućnost da se isti dan obiđu sva sela. Blagoslov bi počinjao svetom misom u jutarnjim satima na matici ili u seoskoj kapeli.

Svi domaćini morali su se brižno pripremiti za blagoslov i od pruća loze izraditi male križe ili kriške. Broj kriška ovisio je o broju baština koje je neka kuća radila, jer je u svaku baštinu trebalo odnijeti jedan križak na točno određeno mjesto. To je uglavnom bila gomila ili uzvišena međa da se i simbolički prikaže kako Bog gleda na sve trude famije. Načinjene kriške žene su nerijetko kitile cvijećem, a kako kazivači govore, to bi bio jorgovan ili turske ruže ako bi te godine ranije cvjetale. Tako okićene kriške domaćin je nosio na misu i ovisno od sela do sela polagao na pokrajnji oltar, postolje križa ispred crkve ili bi ga držao u rukama.

Križ
Diklićevo selo

Jutarnja misa počinje procesijom oko crkve i na četiri se mjesta čitaju evanđelja po Marku, Mateju, Luki i Ivanu. Nakon svakog evanđelja slijedi zaziv od kuge glada i rata, oslobodi nas Gospodine… Svećenik okreće presvetu hostiju na sve četiri strane svijeta, što obilježava da nas taj zagovor svugdje prati. Isto tako radi sa svijećom i krštenom vodom. Na kraju procesije blagoslivljaju se kriški i nastavlja se sveta misa. Do sredine 20. stoljeća nakon mise je slijedio blagoslov polja oko cijeloga sela s postajama na kamenim križevima za blagoslov. Kazivači se prisjećaju da bi pop išo na konjčetu, ispred njega križ, a narod za njim. Na određenim bi se lokacijama obavljali blagoslovi i procesija bi završavala ispred crkve, otkuda je i krenula.

Danas je procesija oko sela zamrla, ali je blagoslov polja svakome domaćinu jedan od ključnih dana u godini. Iako sve manje ljudi brine o ovom običaju, još uvijek se iz baština čuju molitve Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu koje se mole za vrijeme postavljanja križa. Ne postoji pisano pravilo tko ide postaviti nove kriške u baštine, ali uglavnom taj posao pripada domaćina i sinove, premda nije neuobičajeno vidjeti cijelu famiju u postavljanju kriška.