Mlinovi na Ljutoj – I. dio

Stanovnici ovoga područja još su se od mlađeg kamenog i brončanog doba bavili poljoprivredom uzgajajući žitarice kao što su pšenica i ječam. Tada nisu znali mljeti žito, već su ga gnječili vrstom tucala napravljenog od tvrđeg kamena, oblikovanog za držanje u ruci. Kasnije se usavršilo trvenjem pomoću dva kamena ravnih površina od kojih je donji bio veći i nepokretan.

Vratimo li se u „bližu“ prošlost, poznato nam je da su Dubrovčani, nakon što su učvrstili svoju vlast, u drugoj polovici 15. stoljeća intenzivno razvijali poljoprivredu, a naročito uzgoj žitarica koja je u sve većim količinama bila potrebna kako za prehranu stanovništva, tako i za posade trgovačkih jedrenjaka. Sve to uvjetovalo je izgradnju novih mlinova. U trenutku dolaska pod dubrovačku vlast 1419., to jest 1426. godine, u Konavlima je bilo 15 mlinova, od toga na rijeci Ljutoj oko šest, da bi na kraju dubrovačke vlasti, početkom 19. stoljeća, na Ljutoj bilo 12 kuća mlinova, od kojih je u 9 bio jedan mlin, a u 3 je bilo po dva mlina, što znači da je broj porastao na 15 mlinova na rijeci Ljutoj. Stoga i ne čudi činjenica da su Konavle bile glavna žitnica Dubrovačke Republike.

Dubrovačke vlasti mlinove smatraju strateškim objektima i tijekom trajanja Dubrovačke Republike mlinovi su isključivo u državnom vlasništvu. Isto tako, vlasti posebnim odredbama reguliraju izgradnju, održavanje i iznajmljivanje mlinova dubrovačkim građanima. Detaljno su određena pravila po kojima građani mogu uzeti u zakup ili podzakup mlinove, vrijeme trajanja zakupa, visinu i način plaćanja zakupnine, a posljedice neplaćanja bile su drakonske kazne. Bez potvrde o uplati koju izdaje knez, mlinar nije smio mljeti nikome osim dumnama i svećenicima koji su bili oslobođeni plaćanja poreza. Ipak, zanimljiva je jedna od odredbi o mlinovima koju donosi župski knez, a to je obveza mlinara i mlinarice da svakom siromahu koji dođe na red moraju samljeti žito po nižim cijenama nego inače, a ako se ne budu držali te odredbe, mogli su dobiti i do 8 dana tamnice te novčanu kaznu koja se koristila za popravak općinskih puteva u Župi.

Govoreći o gradnji, do 16. stoljeća mlinovi se, kao i kuće, grade od drva, no dubrovačka vlast potiče gradnju kuća u suhozidu te se pretpostavlja da u 16. stoljeću drvene kuće i mlinove zamjenjuju za kamene. S obzirom na to da je prostor oko mlina ograničen, omogućavao je smještaj samo manjeg broja životinja kojima se dovoze žitarice ili masline na mljevenje. Kako se u mlinovima ne bi stvarale gužve čekajući na red, mlinari su koristili specijalno obrađen volovski rog za dozivanje i obavještavanje kako bi se znalo tko je na redu za dostavu žita.

Mlinovi na Ljutoj se, s obzirom na smještaj, dijele na Gornje i Donje mline. Početkom dubrovačke vlasti, oko 1472. na predjelu Gornjih mlina najvjerojatnije su bila samo dva mlina. Prvi je bio u blizini izvora, a drugi nešto južnije, istočno od dvora Radoslava Pavlovića. Početkom 18. stoljeća mlin dobiva naziv Tarašev mlin, a danas su njegovi ostatci poznatiji pod imenom Stari mlin. Jedna od najpoznatijih priča vezanih uz ovaj mlin priča je o grozomornom ubojstvu u kojem je mlinar Taraševog mlina ubio svog sumještanina Vuka Milića iz Miočića. Nakon tog nemilog događaja Taraš je napustio Stari mlin i izgradio novi uz zapadni zid već postojeće stupe. Nakon izgradnje novog sustava, voda je postizala dovoljan pad za izgradnju još dva nova mlina nešto južnije. Tako se izgradio Dobrašinov mlin koji postoji i danas te Margetićev mlin koji je napušten još u prvoj polovici 19. stoljeća, a na njegovom je mjestu 1969. godine izgrađen restoran „Konavoski dvori“.

Osim njih, za ovo su područje značajni i Gornji i Donji Arbanaški mlin. Donji je i danas u posjedu obitelji Arbanas, a Gornji je odnijela rijeka 1856. godine. Kao što je već spomenuto, dubrovačke su vlasti poticale izgradnju mlinova, pa su tako Ivan Kapetanić iz Lovorne i Niko Živanović iz Ljute dobili u najam zemljište na 30 godina te su na njima izgradili mlinove. Zapadni je mlin pripadao Živanoviću, a istočni Kapetaniću, koji je prodan obitelji Birmiša, i današnjim većinskim vlasnicima.

Donji mlini smješteni su južnije, nizvodno uz rijeku. Početkom vladavine Dubrovačke Republike na ovom su području bila tri mlina, a četvrti je bio na istočnoj strani rijeke. Donji mlini obuhvaćaju Živanovićev i Cucalov mlin te Živanovićev Gornji mlin. Jedan mlin s istočne strane napušten je 1837. godine, a uz njegove je ostatke kasnije izgrađena stupa.

U kratkotrajnoj francuskoj vlasti na mjestu Komunskog puta izgrađen je suvremeni, Napoleonov put, a 1809. godine i most. Austrijska vlast mlinove privatizira, a nakon stvaranja druge Jugoslavije cijene mljevenja postaju nepovoljne. Industrijalizacija i izgradnja dviju hidroelektrana krajem 50-ih godina 20. stoljeća nepovoljno djeluju za rad mlinova te se polako gase, 1972. godine u pogonu su bila četiri mlina, a danas u radu možemo vidjeti dva obnovljena mlina.

Od 1969. godine svi su mlinovi na rijeci Ljutoj zaštićeni kao spomenici kulture, a od 1975. čitavo područje ulazi u Registar posebno zaštićenih objekata prirode. U inicijativi obnavljanja mlinova sudjeluje i Društvo prijatelja dubrovačke starine te je od 2005. do 2011. godine obnovljeno sedam mlinova. Obnavljanjem je postignuta povijesna izvornost čitavog kompleksa, tako da obnovljeni mlinovi na Ljutoj čine povijesnu oazu neizmjerne ljepote.