Od oružja do ukrasa – muški nakit iz fundusa Zavičajnog muzeja Konavala

Ukrašavanje tijela i odjeće poznato je u ljudskim zajednicama od samih početaka civilizacije, a jedan od najstarijih oblika kićenja zasigurno je nošenje nakita. Nakit je predstavljao statusni simbol, isticao socijalni položaj i imovno stanje, nosio se kao amulet, imao je praktičnu funkciju te je pokazivao pripadnost određenoj grupi.

Tradicijsko odijevanje unutar hrvatske narodne kulture također poznaje raznovrsne primjerke nakita koji su redom bili sastavni dio svečane narodne nošnje prema kojem se ističe činjenica da su se žene kitile više od muškaraca. To potvrđuju i brojni primjerci konavoskog tradicijskog nakita u kojem je po oblicima i tipologiji ženski nakit uvelike prednjačio pred muškim.

pištolj
ZMK-109

Muško ukrašavanje u Konavlima, izuzevši aplicirane kovane pločice, odnosno toke i filigranske puce na prslucima kao sastavne ukrase pojedinačnih odjevnih predmeta koji su usvojeni u Konavlima, brnjice u uhu i lančića s križem oko vrata, velikim dijelom čini oružje. U etnografskoj zbirci Zavičajnog muzeja Konavala čuvaju se samostalni primjerci hladnog i vatrenog oružja koji su se obavezno nosili kao ukrasni dodatak svečanom odijevanju, iako je njihovo porijeklo i izvorna funkcija zasigurno bila praktična, odnosno obrambena ili napadna, s obzirom na burnu povijest prekograničnih upadanja, razbojstva i otmica ljudi.

Od hladnog oružja ističe se jatagan, nož s duljom ravnom oštricom rađenom od kovanog čelika i drškom od bjelokosti koja završava s dva zasebna proširenja, takozvane „uši“. Pri samoj ručki s obje strane je ugraviran vitičasti ukras i uložen je crveni kamen te mu pripadaju odgovarajuće ukrašene korice.

nož
ZMK-105 (1-2)

Korice jatagana izrađene su od dijelova drva bambusa sastavljenih po dužini lijepljenjem kako se oštrica ne bi oštetila prilikom stavljanja u njih. Isto tako, presvučene su metalnim koricama pri dnu i pri vrhu te su urešene dekorativnim motivima. Jatagani su inače turskog, to jest osmanskog porijekla, no obilatim korištenjem i posjedovanjem postali su nacionalno oružje. Uz jatagan, redovno su se nosili i noževi te nekoliko primjeraka nalazimo i u našem Zavičajnom muzeju.

Riječ je o takozvanim noževima bjelosapcima iz 19. stoljeća koje također krase drške od bjelokosti s proširenjima i pripadajućim graviniranim koricama od mjedenog lima. Posebno se ističu izuzetno očuvane korice na jednom primjerku noža, raskošno dekorirane cijelom dužinom florealnom i geometrijskom ornamentikom, a koje na vrhu završavaju istaknutim kružnim ukrasom. Nezaobilazno hladno oružje kao dodatak muškoj narodnoj nošnji bila je i britva, odnosno nož savinutog oblika od željeza čija se oštrica ulaže u gravirane korice od mjedi, a koji se nosio na lancu, sindžiru za pasom.

jatagan
ZMK-108(1-2)

Predstavnici vatrenog oružja kao uobičajeni dodatak narodnoj nošnji su puške i pištolji. Karakteristične su male puške kremenjače, kubure poput primjerka u Zavičajnom muzeju osmanske proizvodnje te koja je ukrašena gravurama i potječe iz prve polovice 19. stoljeća ili kraja 18. stoljeća.

Uz kuburu ističe se pekusijski pištolj, takozvana špagarica kod kojeg se, za razliku od kremenjače, paljenje aktivira udarcem u barutnu pripalu. Pištolj se puni s prednje strane, prvo barutom i onda se stavlja metak, a na otvor gdje udara kokot stavlja se bakrena kapica. Oružje kao ukras muškarci su nosili za pasom u svilaju, muškoj torbici od crvene kože s pregradama, koja se opasivala preko struka te se osim oružja u njoj nosio i duhan, lula, kresivo i ubručić, kojim se sadržaj unutar svilaja prekrivao s prednje strane.

svilaj
ZMK-112

Oružje koje su muškarci u dužem povijesnom periodu nosili za pojasom nadohvat desne ruke iz potrebe i neophodnosti za obranu, kod Konavljana, kao i u većini gorskih krajeva na granici s Osmanskim Carstvom, s vremenom je gubilo svoju prvotnu funkciju i dobivalo novu.

S obzirom na to da je riječ o vrijednim predmetima izrađenim od nerijetko skupocjenih materijala i dekoriranim dragocjenim i kompliciranim tehnikama ukrašavanja metala, čija je simbolika motiva često i apotropejske naravi, predmeti su se zadržali kao materijalna i duhovna vrijednost u običaju nošenja oružja kao neizostavnog dijela svečane muške narodne nošnje. Prenosili su se po muškoj liniji s koljena na koljeno, a promjenom funkcije iz uporabne u estetsku, ukrašavanju oružja počeo se pridavati i veći značaj, baš poput ženskog nakita. No, unatoč tome oružje je i kao folklorni ukras zadržalo izvornu mušku simboliku i tradicijsku oznaku autoriteta, muškosti, snage i ugleda, osobinama kojima su naročito tradicijski muškarci pridavali veliku pažnju.