Pletenje kose u Konavlima

1939. g.

Duga kosa je u svim civilizacijama svijeta i kroz sva povijesna razdoblja bila simbol ljepote, zdravlja i naročito snage, a ta vjerovanja dio su društvenog i osobnog života tradicijskih konavoskih zajednica. Duga kosa omogućavala je izvedbu raznovrsnih kreacija frizura koje su krasile glave žena još od drevnih vremena, a šarolike mogućnosti koje su se postizale opletanjem, uplitanjem i pletenjem duge kose, kao i svu tipološku raznolikost frizura, poznaje i hrvatska narodna tradicija.

Shodno tome, i Konavoke su bez iznimke njegovale dugu kosu, a sam način njenog češljanja i uređivanja bio je nepromjenjiv, unaprijed definiran te određen društvenim pravilima i kulturnim nasljeđem te u direktnoj i neraskidivoj vezi s pokrivanjem glave. Pokazati se nepočešljan ili gologlav, naročito izvan obitelji te izuzev djece, čin je koji se smatrao moralnim prijestupom ravnopravnim golotinji tijela, pa se tako i samo češljanje i uređivanje kose te slaganje oglavlja doživljavalo intimnim činom, baš poput odijevanja.

Način češljanja, pletenice
K. B. Bošković

Žensko oglavlje kao jedan od osnovnih znamena narodne nošnje u neraskidivoj je vezi s tradicijskom frizurom, a njegova je bitna funkcija mogućnost iščitavanja informacija koje govore o ženinoj dobi, društvenom statusu ili životnom događaju. Iako u mnogim tradicijskim i kulturnim područjima Hrvatske, mijenjanje oglavlja prati i mijenjanje frizure koja i sama postaje ukazatelj društvenog statusa. U Konavlima, kao i u većini područja primorske Hrvatske, prevlada jedan tip tradicijske frizure bez statusnih razlika uobičajen na cijelom Sredozemlju: vijenac pletenica omotan oko glave.

Vijenac pletenica oko glave bila je svakodnevna i blagdanska frizura djevojaka, žena i starica u Konavlima, a briga o uređenju kose, odnosno glave započinjala je već u djevojačkoj dobi. Djevojčice su puštale kosu od najranijih godina kako bi dostigle potrebnu dužinu za frizuru što ranije, a kosa je trebala biti zaista duga, do križa da bi se frizura mogla isplesti.

1965. g.
fotografirao: Tošo Dabac

Iako su stare Konavoke svoju kosu prale urijetko i to domaćim sapunom od pranja robe, uvijek su pazile da su počešljane i uredno spletene, to je bilo prvo ujutro. Počešljanu kosu od sredine čela prema zatiljku češljem bi podijelile u jednake polovice ili kike, od kojih bi prstima isplele dvije pletenice. Djevojke i žene koje su imale tanju kosu, a naročito starice, upletale su končjere u kosu da bi pletenica bila deblja. Obično od bječava ili od krpe bi napravile ko prave pletenice pa bi oko njih obavile kosu. Pletenice bi na krajevima čvrsto svezale i privezale jednu o drugu te bi ih na zatiljku dva puta prebacile jednu preko druge te podigle i omotale glavu poput vijenca.

Često su i vlasi kose koje su opadale češljanjem iskorištavale za učvršćivanje kraja pletenica. Nad čelom bi ostavile razdjeljak kose glatko začešljan, a oglavlje bi stavile iznad čela da prekrije tjeme i da leži na pletenicama te ga učvrstile iglicom pribadačom. U starijoj tradiciji pletenice su na zatiljku padale niže jer su žene bile kosate, da bi ih s vremenom počele uviše isavat i jače stezat, a dvostruko preplitanje na zatiljku glave zamijenilo je jednostruko.

Žene su najčešće plele kosu same sebi, vješto, brzo i uhodano: Cijeli život ću pamtit kako se moja baba plela, jednu pa drugu pletenicu i kako bi ih smotala, osim u slučajevima kad bi starice onemoćale i prsti izdali. I tada su vodile brigu da su uredno počešljane i spletene te bi i o tome računa vodila koja mlađa žena u kući. Majke i babe plele su djevojčicama pletenice i učile ih kako bi umjele same oplest pletenice jer će na svom životnom putu od manjica preko manjgura do udanih žena i starica, opletene glave krasiti brojna tradicijska oglavlja.

Opletena kosa Konavoka kao zasebni je entitet u neprekinutom kontinuitetu prolazila kroz sve životne mijene žene i odražavala ih svojom pojavnošću, od snažnih i čvrstih vlasi djevojačke kose, preko stanjivanja istih, mijenjanja boje do opadanja i staračkog sijeđenja, a pletenice omotane oko glave kao jedina prisutna frizura Konavoke od rođenja do smrti simbolično je figurala kao kruna njene ljepote, snage i životne staze.