Franjevački samostan u Pridvorju kao središte Konavala

Procesija sv. Križa u Pridvorju, devedesetih godina

Franjevački samostan sv. Vlaha u Pridvorju ili kako ga Konavljani jednostavno nazivaju manastir kroz gotovo 600 godina svoga postojanja bitno je utjecao na Konavle. Osmišljen kao središnji vjerski objekt iz kojega će se širiti evangelizacija, a uz Knežev dvor postao je najvažnije društveno središte u Konavlima. Burna povijest samostana govori o četiri razaranja objekta, dva prirodna i dva potaknuta ljudskom rukom. Tako se na današnji dan, 6. travnja podsjećamo na čak dvije samostanske katastrofe. Prva je Velika trešnja 1667. godine, a druga crnogorsko-rusko paljenje samostana 1806. godine. Ipak, u razdobljima između katastrofa samostan čuva svjedočanstva o obnovi i nadogradnji, ali i živom povezanosti Konavljana sa samostanom.

Prije dolaska Republike Konavle su heterogena vjerska sredina. Na malome prostoru ispreplitali su se katoličanstvo, pravoslavlje i Crkva bosanska, a postoji mogućnost da su se zadržala neka poganska vjerovanja ili razvile neke od hereza. Osnovni razlog vjerske raznolikosti česta je promjena političke cjeline. Od Justinijanove rekonkviste Konavle dolaze pod vlast Bizanta, ali se kao i ostatak bizantske Dalmacije opredjeljuju za latinski obred. Nakon opadanja centralizirane bizantske vlasti Konavle često mijenjaju vrhovnu vlast. Tako potpadaju pod vlast dukljanskih, srpskih i bosanskih vladara. Promjena političke vlasti uvjetovala je promjenu crkvene vlasti. Također, Konavle su se nalazile na samoj granici katoličanstva i pravoslavlja gdje češće dolazi do miješanja običaja i vjerovanja, a manje se osjećaju reforme crkvenih poglavara.

Procesija sv. Križa u Pridvorju, devedesetih godina

Dubrovačka je vlast uvidjela problem nepostojanja centralizirane crkvene strukture na području Konavala. Stoga je već 15. srpnja 1429. godine donesena odluka o gradnji franjevačkog samostana u Svetom Đurđu (današnji Popovići), ali 29. listopada vlada je promijenila odluku i odlučila izgraditi samostan u Svetom Martinu (današnje Pridvorje). Iako postoje naznake da je izgradnja samostana u Svetom Martinu bila skuplja, ipak je položaj sela u središtu Konavoskog polja omogućavao efikasniju centralizaciju crkvene vlasti. Koliko je položaj sela bio važan svjedoči i izgradnja Kneževa dvora u istome selu. Naime, još je 1427. godine dubrovačka vlada donijela odluku o izgradnji, ali najvjerojatnije je dovršen tek nakon Konavoskoga rata.

Prema odluci iz 1429. godine, samostan se trebao izgraditi oko crkve sv. Martina, koja se trebala proširiti, a radovi su predviđeni na 5 godina. Vjerojatno je Konavoski rat (1430. – 1433.) produžio izgradnju, ali sa sigurnošću je završen 1438., kada ga Filip de Diversis spominje kao dovršenog. Samostan u početku nije imao klaustar, a crkva je promijenila titular u sv. Vlaha, čime se dodatno željela naglasiti dubrovačka vlast.

klaustar Pridvorja, slikano devedesetih godina

Samostanu su dodijeljena okolna zemljišta za uzdržavanje, ali kako su redovnici pratili opservantski franjevački put, tako su zemljišta i samostan davani u zakup privatniku na pet godina, a on se obvezao uzdržavati redovnike. Redovnici su dobili pravo krstiti i služiti euharistiju. Drugim riječima, redovnici su uz misionarsku službu obavljali i bogoslužje sve do utvrđivanja župa u 16. stoljeću. U početku su redovnici pripadali franjevačkoj Bosanskoj vikariji, a nakon 1484. godine osniva se Dubrovačka vikarija kojoj je pripao i samostan sv. Vlaha. Vikarija je 1517. godine prešla u rang provincije. Stvaranje franjevačke provincije u granicama dubrovačke države ograničilo je strani utjecaj na crkvenu hijerarhiju.

Samostan je kroz 16. i 17. stoljeće nadograđivan. Najprije je 1568. godine započeta izgradnja klaustra na kojemu su radili dubrovački majstori. Klaustar je konačno završen 1574. godine. Novi građevinski pothvat uslijedio je 1655. godine, kada je započeta izgradnja vodovoda i popločavanje klaustra. Pretpostavlja se da tom vremenu pripadaju pilo i maskeron sjevernog trijema klaustra te maskeron s druge strane istoga zida, jer je iza sjevernog trijema klaustra bila smještena kuhinja. Danas se jedan maskeron nalazi na izvornoj lokaciji, u sjevernom dijelu klaustra ispod trijema, a drugi je uzidan na prvi kat do sobe za prijeme. Odlučeno je da se 1656. godine nabave klupe za crkvu, a 1658. godine gradi se calcaria za vapno kojim su se trebali prekriti novi crjepovi.

Nedugo nakon završetka radova, 1667. godine samostan je pogodio veliki potres u kojem su poginula dva redovnika, a istočni i dio južnog trijema klaustra nije obnovljen do 21. stoljeća. Ostali urušeni dijelovi samostana obnavljani su kroz 18. stoljeće, kada je na zvonik postavljen sat. Premda su samostan 1806. godine do temelja spalile rusko-crnogorske snage, ipak se ubrzo kreće s obnovom i crkva se ponovno posvećuje 1822. godine. U samostan se u to vrijeme prebacuje gotičko raspelo iz samostana na Daksi, a 1820. godine i mramorni oltar iz Orebića. Klaustar i zvonik obnavljali su se u nekoliko navrata tijekom 19. stoljeća, a kompleks je u cijelosti obnovljen 1896. godine.

Samostan je teško stradao u potresu 1978. godine te ga privremeno napuštaju redovnici. Netom što su donesene odluke o njegovoj obnovi, spalili su ga do temelja srpsko-crnogorske postrojbe 1991. godine. Premda su Konavle oslobođene 1992. godine, s obnovom se krenulo tek 1995. godine, a radovi su završeni 2003. godine. Od 2016. godine u samostanu djeluje i Odjel za arheologiju i spomeničku baštinu Muzeja i galerija Konavala.

U minulim stoljećima pridvorski je samostan bitno promijenio život Konavljana. Osim što je do kraja Dubrovačke Republike ostao najveći građevinski zahvat u čitavim Konavlima, bio je izvorište evangelizacije. Nakon pada Republike postaje kulturno središte gdje su se organizirale razne priredbe i skupovi, kako kulturni tako i politički. Velika ustrajnost fratara omogućila je da samostan kroz veći dio svoje povijesti nabavlja nove vrste voća i povrća i tako utječe na razvoj konavoske poljoprivrede. Zato možda ne iznenađuje da je upravo tamo pokrenuta prva konavoska mljekara. Danas je samostan izgubio dio svojih funkcija, ali je i dalje jedno od najvažnijih vjerskih i kulturnih središta Konavala.