Veliki petak

Procesija na Veliki petak
Slavko Tomerlin

Korizmeni i preduskrsni period, vrijeme fizičkog i duhovnog odricanja i molitve kao pripreme za Uskrs, osim raznolikim pučkim običajima, iznimno je bogato i brojnim crkvenim obredima kroz koje se osobno i kolektivno proživljava vrijeme uskrsnog misterija. Posebno je značajna hrvatska sakralna baština pučko-crkvenog pjevanja koje je najspecifičnije i najintenzivnije upravo u ovom periodu liturgijske godine. Većim dijelom prati crkvene pobožnosti koje nerijetko prerastaju u cjelovite liturgijske predstave suosjećajući s bolima kršćanskog Boga čovjeka. O crkveno-pučkom pjevanju unutar pasionske baštine krajnjeg juga Hrvatske, piše poznati skladatelj i dirigent Krešimir Magdić u svojoj knjizi Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista u pučkim napjevima Dubrovačke biskupije, u kojoj predstavlja brojne notne zapise liturgijskih i paraliturgijskih oblika koji se protežu kroz cijelu korizmu i kulminiraju u dane Svetog trodnevlja kao vrhunca liturgijske godine i vrhunca pučke pobožnosti.

Najreprezentativniji dio pasionske baštine zasigurno je Muka Gospodinova koja se pjeva na Cvjetnicu i na Veliki petak, koji je posebice duhovno snažan i dramatičan te se smatra danom najveće žalosti. Na Veliki petak ne slavi se euharistijsko slavlje, oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, a obredne funkcije predstavljene su svečanom večernjom liturgijskom službom. Obredi Velikog petka započinju šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za Kristom, nakon čega slijedi Služba riječi te pjevanje Muke Gospodinove i ljubljenje Svetog Križa. Nakon izvođenja većine propisanih obreda, u crkvi se u večernjim satima odvija smjerna, ali i svečana procesija oko crkve ili kroz cijela mjesta, kako je zabilježeno na Grudi i u Cavtatu, prilikom koje se pjeva pokornička pjesma Puče moj, nedvojbeni simbol cjelokupne hrvatske pasionske baštine. Iako su pjesme pasionske baštine određene liturgijskim pobožnostima, zanimljivost tih uglazbljenih tekstova leži upravo u raznolikosti napjeva i njihovim specifičnostima čak i među manjim lokalnim zajednicama. Tako i u Konavlima svako selo njeguje svoj karakterističan napjev koji definitivno doprinosi raspoznavanju kulturnog mikroidentiteta.

Čuvanje groba na Veliki petak, Čilipi

I dok dio naših kazivača definitivno stoji iza toga da je grudski (napjev) najljepši za Muku Gospodinovu, Krešimir Magdić u spomenutoj knjizi donosi notne zapise pridvorske Muke Gospodinove po Ivanu kako se pjevala na Veliki petak, što zasigurno ne umanjuje vrijednost nijednog drugog konavoskog napjeva Muke. Magdić ju je snimio po pjevanju Iva Marinovića i crkvenog zbora župe sv. Srđa i Baha 2001. godine, a prema melodiji koju je u Pridvorje donio fra Bonaventura Mirošević u drugoj polovici 20. stoljeća.

Unatoč baštinski vrijednim razlikama u napjevima, liturgijska predstava Muke Gospodinove ima identičan obrazac izvođenja te se upravo po veličanstvenosti izvedbe ističe među sakralnom glazbenom ostavštinom. Najistaknutiji pjevač u crkvenom zboru preuzimao je najzahtjevniju dionicu evanđelista, dok je dionicu Isusa Krista najčešće pjevao svećenik, i to po mogućnosti dubljim glasom. Ostale solističke dionice također su preuzimali istaknuti pjevači crkvenog zbora, a sam zbor je svugdje skladno i decentno izvodio svoju dionicu, dok je običan puk skrušeno i pobožno u tišini škabela pratio tugaljivu i simboličnu liturgijsku predstavu prepunu biblijske mistike.

Muka po Ivanu iz knjige Krešimira Magdića: Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista u pučkim napjevima Dubrovačke biskupije

Pasionska glazbena tradicija, odnosno crkveno pučko pjevanje čvrsto je ukorijenjeno u obrede Velikog petka, kao i cjelokupnog korizmeno-uskrsnog perioda, te prisutna kolektivna svijest da je riječ o davnoj i jedinstvenoj sakralnoj glazbenoj baštini jamči njen opstanak. Očuvanju iste svakako uvelike doprinose i ključni pojedinci, poput Krešimira Magdića.