Blagovijest kao navještenje bubicama

Na dan Blagovijesti u tradicijskim se Konavlima obavljao prvi obred blagoslova sjemena bubica. Jajašca dudova svilca koja su se sačuvala od prošle sezone prezimila su u hladnom, u kokuli škrinje u kamari gdje se inače čuva žensko blago. Iz mraka su se vadila za blagoslov o Gospi Nuncijati ili Velikoj suboti i onda opet kad bi ih se željelo ispiliti. Ovisilo bi to o kretanju korizme, datumima na koje pada Uskrs i o godišnjoj vegetaciji murve. Kad murve zapupaju, počinju pripreme jer jajašca koja su se čuvala na krpici ili pak u šivanom platnenom tobolčiću trebalo je početi izlagati toplini i svjetlu kako bi se iz njih razvio novi život, a tako i nova svila.

Jajašca svilaca su plosnata, spljoštena po vrhu i velika samo nekoliko milimetara. Njih petstotinjak ispustila je leptirica dudova svilca prije negoli je umrla u prošlogodišnjoj sezoni hranjenja. Nakon ispuštanja, jajašca su dozrijevala pet dana. Ako ne bi sazrela, značilo je da nisu ni oplođena i da u njima nema života. Znali bi da su sazrela iz promjene boje iz bijele u crnu. U crnim jajašcima zametak je novoga života koji ostaje hibernirati do sljedećeg proljeća. Takva jajašca izgledaju prazno i suho, a tek pred piljenje nabubre da se čak kroz opnu može vidjeti mala gusjenica.

Bubrenje započinje kad se stvore vanjski uvjeti koji probude gusjenicu, a to su toplina, svjetlost, vlaga i sve ostalo što se zbiva u okrilju proljetne energije prirode. Ima neka posebna veza između svilaca i murve, kao da murvini pupovi nekom čudnom energijom prizivaju svilce na izlazak iz jajašca.

Tradicionalno je u Konavlima običaj uzgoja svilaca bio uglavnom vezan za djevojke pred udaju i mlade žene. One su svaku godinu othranjivale svoj ciklus bubica, čime su stvarale vlastiti svileni fond u ruhu. Svaka je kuća imala nekoliko murvi, a njih se nije sjeklo za lišće kao danas. Bralo se list po list jer su nakon lišća za svilce na red dolazili plodovi kojima su se gostili ljudi i dohranjivali prasci. Tako bi se djevojke i djevojčice penjale u velika stabla murve puneći svoje traverse hranom za bubice. No, prije nego je došlo do hranjenja, trebalo je pripremiti jajašca i ispiliti, izleći bubice, sve u dan-dva. Nije bilo dobro da se svilci pile danima jer bi onda njihovi životni ciklusi bili različiti. Stoga je posebnu pažnju trebalo posvetiti dobrodošlici malih gusjenica.

Pred dan blagoslova, na dan Gospe Nuncijate 25. 3. ili pred Veliku subotu, sjeme bi se izvadilo iz škrinja i prikupilo u male platnene vrećice kako bi ih se nosilo u crkvu na blagoslov. Seoske djevojke naredale bi se za ovu priliku na misi sa svojim jajašcima i nudile ih božanskom zagovoru da ih podrži u uzgoju.

Svila je bila važna kako za ruho, vezenje, tkanje i šivanje, tako i za podvezivanje ruka i noga mrtvacima ili podvezivanje pupka pri porodu. Svila je bila važna i dragocjena, a trebala je svakoj kući. Djevojke su iz godine u godinu proizvodile koliko bi potrošile u toj godini, a pred udaju bi se proizvodnja pojačala da se u životu nađu po kućama motovila sirove svile za sve što bude trebalo.

Blagoslovom u crkvi tako započinje proljetni ciklus svilarenja u Konavlima. Ako bi bila duga zima ili ako je Uskrs padao ranije, blagoslov jajašaca odvio bi se na Veliku subota, zajedno s hranom. Svećenici su za blagoslov koristili liturgiju koja postoji još uvijek u starim crkvenim obrednicima korištenim do 50-ih godina:

  • S: Pomoć je naša u imenu Gospodina.
  • O: Koji stvori nebo i zemlju.
  • S: Gospodin s Vama.
  • O: I s duhom tvojim.
  • S: Pomolimo se:

    Bože stvoritelju i upravitelju svih stvari, koji si životinjama stvarajući ih podao snagu, da se svaka rasplođuje prema svojoj vrsti, molimo te, dostoj se ovo sjeme svilenih buba svojom dobrostivošću blagosloviti, njegovati i množiti, da sveti oltari tvoji, nakićeni njihovom pređom, i vjernici tvoji, sjajući se u njoj, svim srcem slave tebe kao djelitelja sviju dobara. Koji s Jednorođenim svojim i Duhom Svetim živiš i kraljuješ, u vijeke vjekova.

Jajašca bi se poškropila krštenom vodom, a nakon blagoslova bila su spremna za dolazak na svijet. Ako bi murvino lišće već virilo iz suhih dugih grana, jajašca su odlazila u njedra djevojaka gdje su se grijala i vlažila od 3 do 7 dana. S njima se živjelo, radilo i spavalo, jedino bi ih se vadilo prilikom umivanja kad bi ih se pregledavalo u njihovoj borbi za život. Gusjenice iz jajašca koja se ostavljaju na suhom i toplom mjestu nemaju uspješnu izlaznost. One ovise o vremenskim prilikama, a ako je kišovito vrijeme i ako je u zraku veća količina vlage, one će izaći. S druge strane, ako je vrijeme u buri i suho, jajašca će ostati sasušena, a gusjenice umrijeti.

Tradicijski su ljudi, pa tako i Konavoke, to znali, pa su, gdje god je postojao uzgoj svilaca na svijetu, a da nije riječ o monsunskoj klimi, nosili jajašca uz tijelo koje ispušta onoliko vlage koliko je potrebno malenim bićima. Vlaga hrani jajašca, omekšava opnu i omogućuje maloj gusjenici izlazak. I Konavoke i Francuskinje i žene iz Afganistana, Kine i Koreje, kao i mnoge druge, nosile su jajašca pri srcu, u njedrima.

Živjele su s njima svakodnevno, sve do jutra kad u krpici ne bi više bilo jajašaca već same bijele opnice i pregršt crnih sitnih gusjenica. Tada ih se s krpice perom od kokoši ili patke pokupilo i stavilo na čisto, a preko njih bi se prosulo sitno murvino lišće na koje bi se malene gusjenice žustro popele.

Ovaj početak ciklusa zbližava sve žene svijeta koje su uzgajale svilce. Velika francuska proizvodnja svile u Cévennesu započinjala je u njedrima seljanki koje su se bavile ovim poslom. Kasnije su otkupom kukuljice završavale u industriji u bogatim tkaninama, jednako kao i u Kini, Indiji, Japanu i drugim zemljama. Kod nas je ta svila završavala u vezu, kitama i drugom ruhu nošnje, a i kao prvi znak novorođenima i posljednji trag života umirućima. U njoj su u Konavlima upravo slavili Stvoritelja, kako i molitva blagoslova kaže.