Bukovčeve cavtatske vedute

Vlaho Bukovac: Panorama Cavtata, oko 1866.
KB-944

Da je Bukovac volio Cavtat svima je već poznata stvar, kao i činjenica da je Cavtat bio čest motiv njegovih slika. Volio je Bukovac i svoje sumještane, kao i oni njega. Kad je odlazio u Beč, pa u Prag krajem rujna 1902. godine, u listu Crvena Hrvatska moglo se pročitati sljedeće:

Danas se je odijeho od nas naš genijalni slikar Vlaho Bukovac. Polazi sa cijelom obitelji u Prag. On se je uvijek i svugdje zauzimao za ures i poljepšanje svoga rodnoga mjesta. Koliko je Bukovac učinio za Cavtat teško je nabrojati. S toga se je svak natjecao, da u pri polasku ukaže počast, osobito pak mjesna općina i uprava zabavno – prosvjetnog društva ‘Epidaurus’. Sinoć je bila lijepa rasvjeta cijeloga mjesta. Osobito je lijepo bila rasvijetljena luka. Na 8 ura večeri bio je sastanak i zabava u prostorijama društva ‘Epidaurus’ u čast vrloga umjetnika. Zabava je potrajala do 11 ura u večer, a bila je razveseljivana sa tamburanjem naših vrlih tamburaških diletanata. Tu se je u sjajno rasvijetljenoj i nakićenoj dvorani sakupilo sve, što je odličnijega u mjestu. Preko zabave izrečeno je mnogo lijepih govora. Osobito nas je tegnuo u srce onaj lijepi umjetnikov govor, u kome se je sa suzama na očima sa svakim oprostio i preporučio nam slogu, jedinstvo i ljubav. Umjetniku bi poklonjen lijepi darak sa strane crkovinarstva župne crkve sv. Nikole uz prigodni govor mjesnog župnika, a njegovoj plemenitoj gospogji prekrasna kita cvijeća sa strane uprave društva. Jutros se je cijelo mjesto okitilo zastavama i sagovima, a pucanje maškula i trombuna javljalo je, da se približuje čas rastanka. Staro i mlado – cijeli Cavtat – našlo se je na 9 ura na obali, da se oprosti sa svojim ljubimcem. Svak je hotio, da još jednom stisne čestitu desnicu vrlomu Bukovcu. On je lijepim govorom svakomu zahvalio i govor u suzama i plaču završio, te je svakomu izmamio suzu na oko. Ne sjećamo se u Cavtatu nikad veličanstvenijeg i tužnijeg rastanka. S Bogom vrli Bukovče, svaka te sreća pratila!

Vlaho Bukovac: Zalaz sunca u Cavtatu
KB-800

Bukovac je istinski volio svoj rodni grad, i kao mnogo puta do tada, kad ga je ostavljao da bi rješavao svoje egzistencijalne i duhovne nužnosti, slika Cavtata ostajala je još dublje otisnuta u njegov mentalni sklop. Možda se ta pupčana povezanost najbolje osjeća na najranijoj sačuvanoj veduti koju je naslikao negdje s jedanaest godina.

Mali je Vlaho minuciozno, perom i akvarelom, sa začuđujućom dječačkom predanošću naslikao svaku gradsku ulicu, svaku kuću, svaki prozor. Luka je živahna i krcata barkama i trabakulama, a na svakoj posada. Živahno je i na rivi. Prolaze ljudi, razgovaraju, vrzmaju se životinje. Crtež je naivan, koloristički ograničen, ali topografski precizan. Kao da mu je bilo važno da crtajući grad, osim na papiru, ostavi i njegov vječni trag u svojoj memoriji.

Puno će puta Bukovac naslikati Cavtat iz iste perspektive. Bit će to zrele umjetničke kompozicije, nekad širokih poteza kista, nekad suptilne koloristike. Monumentalan gradski portret ostavit će kao poklon Cavtatu na slici Gospa od Cavtata, koju je 1909. godine naslikao za franjevački samostan.

Vlaho Bukovac: Gospa od Cavtata, 1909.

Cavtat, okupan popodnevnim zlatnim suncem s visokim brdima u pozadini, izgleda gotovo nestvarno, kao Nebeski Jeruzalem. Prikaz je to idealiziranog grada kakvog je Bukovac iskonstruirao i nosio u srcu, te mu posvetio riječi:

CAVTATE SLAVNO I MILO GNIJEZDO MOJE TI SI – SVEMOGUĆA BOŽIJA RUKA DOK TE ŠTITI – MLAGJAHNO SE SVE U VIŠU SLAVU VISI – NA USPOMENU VLAHO BUKOVAC PRAHA 1909.

Male skice, prikazi ulica, odsječci vrtova, žanr-scene s cavtatskih ulica, rijetki su prostori gdje Bukovac slobodno pušta svojoj umjetničkoj ekspresiji svu slobodu iskaza. To su skice koje će zadržati za sebe.