Mato Vodopić u Konavlima

Mato Vodopić u Konavlima

Konavle se od 15. stoljeća redovno pojavljuju u djelima dubrovačkih pisaca i umjetnika. Ilija Crijević opisivao je ljepotu krajolika, Marin Držić u svojim komedijama često kroz likove opisuje Konavljane, Junije Palmotić također opisuje Konavle. Ipak, nijedan pisac do 20. stoljeća nije u toliko detalja opisao Konavle, Konavljane i njihove običaje kao Dubrovčanin Mato Vodopić. Njegovo djelo Marija Konavoka dočarava život u Konavlima sredinom 19. stoljeća. Upravo zbog toga ostalo je jedno od najvrjednijih etnografskih izvora za to razdoblje do danas.

Mato Vodopić rodio se u Dubrovniku 13. prosinca 1816. godine od oca Nika i majke Jele rođene Maškarić. Otac mu je bio pomorac koji je u Dubrovnik doselio iz Dubrovačkog primorja. Mato je imao i brata Nika koji je 10 godina mlađi od njega. Znamenito je da se Mato rodio godinu dana nakon što je Dubrovačka Republika potpala pod Austriju, a Dubrovnik gubi status nadbiskupije. Odnosno, posljednji dubrovački nadbiskup Nikola Ban umire 1815. godine, ali se novi neće ustoličiti do 1830. godine kada se nadbiskupija svodi na rang biskupije. Upravo će Mato postati prvi Dubrovčanin nakon Nikole Bana koji će predvoditi dubrovačku (nad)biskupiju.

Mato Vodopić u Konavlima

U školskim danima dubrovačke gimnazije koja je tada imala nastavu na talijanskome, Mato je pronašao životnoga prijatelja Đura Pulića. Međusobno su si dali nadimke Petak i Subota jer je Mato rođen samo dan prije Đura. Iako njihovo prijateljstvo neće biti prekinuto, dvojac će se razdvojiti jer je Mato zbog bolesti morao ponavljati razred. Iz gimnazijskog razdoblja potječu njegove prve pjesme na talijanskome. Nakon što je 1833. godine Mato završio gimnaziju, namjeravao je postati pomorac, po uzoru na oca. Obitelj je uspjela sve dogovoriti da ga se pošalje na službu u kapetana Botte, ali dok je čekao na ukrcaj Mato je bio općinski pisar. Ipak, jednog jutra izrazio je želju kako želi postati svećenik, što mu na prvu majka nije povjerovala, ali kada je shvatila da misli ozbiljno poslala ga je u zadarsko sjemenište.

U Zadru je Mato najprije učio dvije godine filozofiju, a nakon toga četiri godine bogosloviju i bio je među najboljim polaznicima. Uz redovno studiranje, zaokupila ga je ljubav prema jeziku pa se brzo upoznao sa staroslavenskim i hrvatskim, a sve je više pjesama pisao na hrvatskome. Završivši studij, Mato je 25. studenoga 1840. godine odslužio mladu misu u Dubrovniku, a već dva dana kasnije počeo je njegov župnički novicijat. Najprije je kao pomoćnik župnika poslan u Smokovljane, a godinu dana kasnije kao upravitelj župe u Ošlje. Ipak, u Primorju je ostao svega četiri godine, pa tamo nije ostavio značajniji trag, ali je tu počela njegova zaokupljenost lovom i botanikom. Često je prikupljao biljke i raspitivao se za njihova narodna imena. Upravo će Vodopićevi zapisi poslužiti Bogoslavu Šuleku za sastavljanje rječnika.

Mato Vodopić u Konavlima

Nakon Primorja 1845. godine Vodopić dolazi u Konavle kao župnik na Grudi. Uz župničku dužnost bio je i seoski učitelj. Kroz idućih 12 godina, koliko će Vodopić biti grudski župnik, Mato i Konavljani razvit će obostranu naklonost. Koliko je bio poštovan i voljen u Konavlima najbolje opisuju događaji iz 1848. godine kada je upravo na Matov nagovor spriječen narodni ustanak i organizirana straža granice jer se pročulo da se Crnogorci spremaju na pljačku Konavala.

Drugi događaj ostao je kao legenda da su Konavljani, kada se pročulo da će Vodopića premjestiti u Slano, poslali 40 domaćina koji su na koljenima molili biskupa Jedernilića da ga ne premješta. Navodno nijedan domaći nije želio ustati dok im biskup ne obeća da će dum Mato ostati na Grudi. Vodopićevo zanimanje za narodne običaje i jezik potaknulo ga je na česta druženja s njegovim župljanima. Upravo zbog toga ne iznenađuje da je njegov roman Marija Konavoka pisan s velikim brojem konavoskih riječi i običaja. Marija Konavoka spada među prve realistične romane na dijalektu, a obilje etnografske građe čini je i danas zanimljivim štivom.

Nakon Grude, Vodopić postaje župnik u Gružu, gdje će ostati pune 22 godine. Tu će Mato postići najviše na književnom i učiteljskom polju. Kao pripadnik Narodne stranke zalagao se za jačanje hrvatskog jezika, ujedinjenje Dalmacije i kasnije Bosne s Hrvatskom. Premda je u početku bio pobornik jugoslavenstva, čini se da je posljednjih godina života, naročito od 1880-ih na Srbe gledao sve manje blagonaklono, a tome je vjerojatno uvjetovala suradnja srpskih i autonomaških stranaka u Dalmaciji. Koliko se zalagao za hrvatski jezik, najbolje govori činjenica da je već 1862. godine postao učitelj hrvatskog jezika za dubrovački kotar, a 1870. godine, nakon školske reforme, učiteljem hrvatskog jezika za Gruž. Tu nastaju i njegova djela Tužna Jela i Robinjica, a potonja je potaknuta bosansko-hercegovačkim ustankom.

Mato Vodopić u Konavlima
Portret Mata Vodopića, grafički crtež Josipa Mohra
Preuzeto sa stranice Dubrovačke biskupije

Požrtvovni rad Mata će 1879. godine dovesti do mjesta kanonika stolne dubrovačke crkve, a tri godine kasnije po Dubrovniku će se na opće oduševljenje proširiti vijest da će ga car postaviti za dubrovačkog biskupa. U rujnu 1882. godine ova vijest se potvrdila i Mato Vodopić postao je prvi i za sada posljednji Dubrovčanin nakon pada Republike koji je postao dubrovački biskup. Idućih 11 godina Matu nisu bile lagane. Počeo ga je izdavati vid, a 1887. godine dobio je mrenu na oba oka i dvije će godine biti potpuno slijep. Operirao je mrenu na jednom oku i uz pomoć naočala mogao je čitati.

Ipak, osim vida krajem 1880-ih sve ga je više izdavala snaga i nije mogao dugo hodati, pa su ga u obilasku biskupije morali nositi u nosiljci. Njegov prijatelj Marcel Kušar bilježi da je pred kraj života sve više gubio zrak, a jednom prilikom mu je rekao: Sinko moj klonuo sam ti više, evo me blizu greba. Uz sve zdravstvene probleme, Vodopić je revno obavljao službu biskupa, a nastojao je završiti i književnu ostavštinu. Prije smrti, možda po uzoru na Gundulića, spalio je dio svojih mladenačkih djela, koja je smatrao nedostojnima.

Mato Vodopić u Konavlima
Natpis ispod portreta Mata Vodopića
Preuzeto sa stranice Dubrovačke biskupije

Na današnji dan, 13. ožujka 1893. godine u 9 sati ujutro Mato Vodopić ispustio je svoj posljednji dah. Ovog vrijednog, mudrog i voljenog biskupa oplakao je velik broj Dubrovčana, Primoraca, a napose Konavljana. Premda je u Konavlima proveo samo 12 godina svoga života, ostavio je svoj trag koji razumiju i cijene i današnje generacije.