Stari Slaveni i proljeće

Stari Slaveni su, poput svih drevnih naroda koji su živjeli u vrijeme kad su šume i zelenilo prekrivale zemlju u mnogo većoj mjeri nego danas, živjeli u potpunoj simbiozi s prirodom, kako materijalnoj tako i duhovnoj. Priroda im je direktno osiguravala sve materijalne resurse potrebne za život koje su svojim znanjem i umijećem upotrebljavali te si time osiguravali opstanak.

S obzirom na to da su im priroda i njeni resursi bili neophodni za egzistenciju, ne čudi da se ona u svoj svojoj raskoši nalazila u centru duhovnog života kojom su je tumačili, štovali i slavili te time simbolično potpomagali njeno kretanje, stvarno i obredno.

Mitska predodžba svijeta starih Slavena prikazana je kroz stablo svijeta i njegovu trodijelnu strukturu u kojem se odvija kozmički sukob vrhovnih bogova Peruna i Velesa oko božice Mokoš. Njihova vječna borba je sukob između kozmičkog reda i kaosa, između svjetla i tame, vatre i vode, ljeta i zime, a čije se suprotstavljene naravi nadopunjuju u dualnom doživljaju svijeta.

Kozmičke i prirodne sile personificirane su u likovima božanstava, a njihov međusobni odnos je ništa drugo nego odnos prirodnih pojava, smjena godišnjih doba, odlika rađajuće ili umiruće prirode.
Staroslavenska nova godina započinjala je u proljeće, godišnje doba koje je sinonim za novi život, obnavljanje vegetacije, preporod prirode.

Prema mitskom svjetonazoru dolazak proljeća i nove snage preporođene vegetacije poistovjećen je s dolaskom mladog boga Jarila iz podzemlja, odnosno iz korijenja svetog stabla. Prema predaji, Jarilo je sin Peruna i Mokoši koji se sa sestrom Marom ili Moranom rodio na Velju noć, to jest na Novu godinu koja je padala na prijelazu veljače u ožujak. Tada je Jarilo otet i odveden u Velesov svijet gdje je živio kao Velesov sin.

Za nekoliko tjedana, kada je odrastao, krenuo je natrag prema nebeskom dvoru po nevjestu Maru, ne znajući da mu je sestra. Jarilovo kretanje mitskim prostorom je kretanje kroz dane i mjesece u godini, a sve njegove mitske karakteristike su slikovita tumačenja prirodnih zakonitosti. Šiktanje zelenila, listanje šuma, rađanje mladica, nicanje trave, početak godišnje rodnosti poljima i stoci…, sve one osobitosti proljeća postaju njegova moć koja donosi kozmičku ravnotežu i stvarne preduvjete za osiguranjem egzistencije.

Jarilo, kao Perunov sin i Velesov posinak, ima tu sposobnost da privremeno unese mir u vječnoj borbi smjena svjetla i tame i donose ravnotežu.
Drugi naraštaj božanstava slavenskog panteona, bogovi Jarilo i Mara, ključni su nositelji kretanja prirode kroz godišnja doba, odnosno akteri su mitskog zbivanja kojima je protumačen kružni ciklus prirode kao izvora cjelokupnog života na zemlji.

Iako se Jarilo slavi kao mladi bog rodnosti i plodnosti zemlje, životinja i obnovljene vegetacije koje donosi proljeće osiguravajući uvjete usjeva i žetve, njegov se lik, kao i lik božice Mare s kojom je ostvarena sveukupna rodnost i plodnost rodoskrvnom svadbom, na putu kroz godinu preobražuje. Jarilo je bog koji umire i iznova se rađa, Mara je božica koja ostari i opet se pomladi. Baš onako kako je to u svijetu, iza ljeta dolazi zima, a iza zime opet se sve zazeleni. Kotač života se vrti.

Slavljenje proljeća kao početka nove godine, novog života, odraz je organske povezanosti s neposrednim okolišem u kojem je čovjek vjerno pratio i poznavao kretanje prirodnih mijena. Pobjeda proljeća nad zimom pobjeda je života nad smrću, slikovito prenesena u mitsku predodžbu svijeta starih Slavena u kojoj bog Jarilo kao glavna personifikacija proljeća izranja iz minuća zime i plodonosnim hodom stupa prema ljetu.