Kukurijek

Kad vidimo prve zimske cvjetove po šumama i livadama, znamo da je krenuo novi proljetni ciklus premda ostatak prirodne zajednice izgleda kao da je još u debelom snu. Proljetnice ili vjesnici proljeća izuzetno su važni za ekosustav jer su prva zimska hrana kukcima.

Među prvim vjesnicima proljeća koji krase naše šume i livade su kukurijeci (Helleborus) iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae). Ima ih bijelih, tamnih i žutih, a kod nas često zelenih, takozvanih mirišljavih kukurijeka. Kukurijeci su strogo zaštićene biljke i u cijelosti su otrovni. Najrasprostranjeniji su na području Balkana, a prema Flori Croatici kod nas je 14 vrsta i podvrsta kukurijeka.

Po Konavlima ih je posvuda, ali ipak na Konavoskim brdima, po livadama na kojima su tragovi divljanja mrzloga vjetra i šumarcima gdje je sav život skriven te čeka neko toplije i pogodnije vrijeme, proljetnice kao da se trude jače nego drugdje. Onako usamljene lako ih je spaziti u svim svojim pojavnostima. Ovog našeg zelenog mirisnog kukurijeka možda u nekom drugom zelenijem dobu godine ne bi ni uočili.

I baš kao što je prema legendama visibaba narasla iz snijega jer je anđeo pretvarao pahuljice u cvijeće da razveseli Evu, kukurijek je anđeoskom sućuti rastao usred zime u Betlehemu. Kad se Isus rodio, među siromašnim pastirima koji su ga pohodili bio je i jedan koji mu je jako želio odnijeti poklon. Kako nije imao ništa, a bilo je hladno zimsko doba, nije pronašao putem ni cvijeće, pa se rastužio i zaplakao. Međutim, kako su njegove suze dodirivale tlo, iz zemlje je nicalo cvijeće lijepo poput ruža.

I tako je kukurijek poznat i kao božićna ruža i kao ruža proročica, prema običaju predviđanja vremena tijekom godine. Dvanaest pupoljaka kukurijeka stavljalo se u vazu u prosincu čim bi niknuli, svaki predstavljajući svoj mjesec. Za one koji bi se otvorili do Božića smatralo se da će ti dani biti dobri, a neotvoreni su simbolizirali loše, nepovoljne mjesece u godini.

Danas je kukurijek poznat uzgajivačima cvijeća koji ga vole zbog zimskog cvjetanja, ali i planinarima koji ga ne mogu zaobići u zimskim šetnjama prirodom. Od svih kukurijeka ovaj naš zeleni najljepše miriše. 

Stabljika mu je uspravna i gola, a u gornjem dijelu je razgranata. Iako raste do pola metra visine, primjerci na Konavoskim brdima nešto su niži. Listovi su dlanasti, na dugoj peteljci razdijeljeni na režnjeve i naravno zimzeleni. Oni bliže cvijetu su nešto više pilasti. Na naličju su im izrazito vidljive lisne žile. Cvjetovi su veliki, do pet centimetara, žutozelene boje. Cvjetna čašica se sastoji od pet latica s dosta prašnika i plodnica koji šire ugodan miris. Iz cvijeta se razvija plod, mjehur u kojemu su sjemenke. Zasijanim sjemenkama treba do pet godina da procvatu.

Osim što je medonosan, kukurijek se, kako navodi literatura, koristio u medicinske svrhe. Naime, u antici se smatrao lijekom za mentalne bolesti. U srednjem vijeku bio je obavezan sastav u vještičjim napitcima za vječnu mladost. A danas se samo crni kukurijek (Helleborin niger) koristi za liječenje i to kardiovaskularnih bolesti.

Međutim, naišli smo i na druge podatke o korištenju kukurijeka. Ako se bilo koji dio biljke kukurijeka samelje u fini prah, izaziva kihanje zbog iritabilnog sastava koji djeluje na sluznicu. Kako se vjerovalo da se kihanjem izbacuju zli duhovi, ovaj prah se koristio u egzorcističke svrhe. Od tuda i dolazi njemački naziv za kukurijek koji je Nieswurz, što otprilike u prijevodu znači trava za kihanje.

Također, u maloj količini koristio se u proizvodnji duhana za šmrkanje, za burmut. Za one koji nisu znali, burmut je fini aromatski prah napravljen od duhanskog lišća koji se uvlači kroz nosnice šmrkanjem. Španjolci i Portugalci proširili su ovaj običaj korištenja duhana od južnoameričkih Indijanaca po Europi, premda je danas gotovo nepoznat. Kako navode izvori, mala količina kukurijeka se dodavala duhanu da mu pojača svojstva.

Otrovnost ove biljke zabilježena je na mnoge načine. Kukurijek se povezuje sa smrti Aleksandra Makedonskog, koji ga je navodno uzimao za liječenje problema u malim količinama tijekom cijelog života dok ga nije neka veća količina i ubila. Bilježena su i trovanja mlijekom ljudi koji su pili mlijeko stoke koja je pasla kukurijek. Otrovnost je zabilježena i u grčkom nazivu helleborus koji se izvodi od grčkih riječi helo što znači smrtonosan sam i bora što znači jelo.

Mi ga nastavljamo zvati kukurijek jer mu naziv baš pristaje. Kao što pijetao zorom budi i naviješta dan, tako i kukurijek sigurno najavljuje da je pod suhim omotačem sve u redu, spremno za novi krug života.