Pepelnica

U godišnjem ciklusu nastajanja i nestajanja, u trenutku kad se počne nagovještavati duži i topliji dan jurimo prema proljeću i obilju. Mjesec određuje koliko će vremena ostati za karnevalske dane između Vodokršta i korizme. Korizmeno vrijeme promjenjiva je datuma i ovisi o Uskrsu koji pada na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca. Dakle, prvi puni mjesec nakon proljetne ravnodnevice uvodi nas u Veliki tjedan, korizmeno finale. Uskrsom počinje novi veliki period u godišnjem ciklusu, a Pepelnicom završava stari. Između njih je četrdeset dana, arhaične simbolike u kojima se odvaja staro od novoga. Mjesec je, kao i sve ostale korizmene momente, odredio i dan Pepelnice. Ona pada u srijedu, takozvanu Čistu srijedu, oko pet dana od mlađaka kad Mjesec počne rasti i činiti na nebu tanko slovo D.

Čista srijeda ili Pepelnica u tradicijskom su životu prepletene svojstvima i simbolikom pepela. Pepeo je, osim svojih pročišćavajućih svojstava, na svim razinama snažno simboličko uporište za pročišćenje duše od zla postupanja, a tako i kajanja i obnavljanja prema dobru. I ne samo u kršćanstvu već i u mnogim drugim kulturama. Na primjer, indijski vibhuti, pepeo svetog drva koji se stavlja na čelo pročišćava dušu, uzdiže do božanskoga, a smatra se da su djela koja se rade bez nošenja pepelnog znaka na čelu besmislena. Na tom tragu, mogli bismo povezati i naše pepeljenje na Čistu srijedu. U obredu se koristi pepeo spaljenih palmi i maslina od prethodne Cvjetnice kada su blagoslovljene krštenom vodom i time postale svete, a ta se svetost prenosi dalje. Na misi u Čistu srijedu svećenik vjernike koji se u redu približavaju oltaru obilježava pepelom na čelu i time ih spominje na pokorničku narav korizmenog doba: Sjeti se da si od praha posto i da ćeš se u prah vratiti. S pepelnim znakom vjernici odlaze u korizmu raditi smislena djela.

Poma, iz Zbirke Katarine Bećir Zavičajnog muzeja Konavala
ZMK-735/100

Prvim danom korizme nastupaju brojne promjene u ponašanju vjernika, od pridržavanja posta i nemrsa, izostanaka veselja, plesa i svadbenih zbivanja, izrazitije pobožnosti što potvrđuje kazivanje: Sve je u korizmi važno, priprava je važna. Nije se ništa mrsilo, bio je post, do toga se prije držalo. Nije bilo balova, udaja. Treba se nečega odreć i grijeh je prejedat se. Tako su nas stari učili.

Kao obredni znak i simbol, pepeo je utjelovio prelazak iz razuzdane karnevalske u korizmenu strogost i duhovnost kao izvanjski znak pokajnika koji žali za grešnim te ga podsjeća da je sve na ovom svijetu privremeno i da na kraju mora propasti.

Liturgijska upotreba pepela vidljiva je u primjerima iz Staroga zavjeta gdje se pepeo koristi u istoj simbolici žalosti, smrtnosti i pokore. Podsjećanje da na to da smo pepeo i prah te da ćemo se u pepeo i pretvoriti nije bilo izostavljano ni u raznim obredima srednjeg vijeka koji su tada bili i slikovitiji. Tako nailazimo podatke do 8. stoljeća kako su umirući, pripremajući se za smrt, ležali na vrećama posutim pepelom. Premda će mnogi ovo korištenje pepela razumijevati kao higijenski element, treba naglasiti kako je pepeo podsjetnik ljudskoj vrsti da su ovdje privremeno i da nije dovoljno težiti samo materijalnim dobrima i ugodi.

A iz pepela i praha raste novi život, pa sve kulture svijeta u tome vide čišćenje i obnavljanje. Nove misli, nove ideje i novi život dolaze samo ako smo počistili staro. Stoga, vrijedno je napomenuti kako pepeo sam po sebi ima pročišćavajuća i antimikrobna svojstva, pa se koristio se za čišćenje rana i liječenje. Prilikom obilazaka i njege zaraznih bolesnika ljudi su se mazali pepelom i octom, a vrućom supragom u octu su se liječila uganuća i istegnuća.

Pepeo i zemlji daje novi život. Kao dio komposta alkalizira tlo i čini kompost zdravijim, a s pepelom svako sjeme brže raste. Neke kultivirane vrste se obnavljaju (baš simbolično poput ljudi) u vlastitim pepelu, pa borovnice, šparoge i narcisi svih vrsta vole rasti iz vlastita pepela.

Na Čistu srijedu pepela je obilato trebalo i u kućanstvu. Ujutro bi moja pokojna baba skupila sve sude i sve bi to oprala u lisiji i isakovala. Malo pepela i vode pa stavi ono da provri, pa u bus umjesto spužve, sve bi se onda tako opralo. Suđe je trebalo biti očišćeno od tragova mrsa kako bi bilo spremno za hranu koja se pripremala u korizmi. Do Uskrsa bi svaka korizma soćivo pozobala, ulje polokala, a zelen popasla.

Kad izađemo iz korizme, proljeće će biti u punom jeku. Mitološki, ovo je vrijeme kad Jarilo dolazi iz vlažnog podzemlja. Njega je, najmlađeg sina boga Peruna, Veleš na posljednji mladi mjesec pred proljeće oteo u vlažno podzemlje iz kojeg izlazi u krošnju svetog stabla želeći se oženiti istom ženom svake godine iznova kako bi na zemlji rađalo obilje. Njegovim dolaskom dolazi toplina, zelenilo i bogatstvo. U njegovom imenu je praslavensko jarъ koje je u jezicima Slavena ostalo u značenjima za toplinu, žestinu, snagu, mladu godinu, ali i za oganj i pepeo. U njegovu je danu, koji je u kršćanstvu stopljen u Jurjevo, dan tradicionalno smatran početkom proljeća u svim svojim pojavnostima.

Do Uskrsa nas dijeli period korizme, u tradicijskom okviru vrijeme posta i molitve, u suvremenosti naslonjenoj na kršćansku vjeroispovijest okvir za ispunjanje nekog vlastitog ukinuća. U ritmu majke zemlje vrijeme je pripreme za novo prirodno obilje koje će se prelijevati po nama sve dok opet krajem godine ljuta Morana sve ne zamrzne.