Jelka Miš, prikupljanje za stvaranje novog

lisnica, 9 x 11,5 cm
VUC-14

U drugoj polovici 19. stoljeća Europa se u svim svojim segmentima snažno zainteresirala za tekstil. Tekstilna industrija je i ranije nadomještala osnovne potrebe građanstva za tekstilom proizvodeći brže, a tako i jeftinije u velikim količinama. Ručna tkanja i pletenja ostajala su u službi ruralnih sredina i umjetničkih radionica.

Već početkom 19. stoljeća iscrpili su se uzori za dizajn u tekstilnoj proizvodnji te se zainteresirana javnost Europe okreće narodnom tekstilnom ruhu. U seoskim šarama traže se uzorci i motivi za industrijske proizvode. Uvid u bogatstvo lokalnih rukotvorina po cijeloj Europi posebno je osvijetlio one sredine koje su, udaljene od centara moći, njegovale svoje tradicijske rukotvorine. Njih pohode prekupci i trgovci te za sitne novce nabavljaju originalne primjerke ruha koje odnose preko granica. U jednom od svojih govora, potaknuta silnim trgovačkim interesom za građu Konavala, Jelka Miš izrazila je upravo bojazan da će vrijedno starinsko ruho odnijeti iz zemlje i da nećemo poznavati svoje rukotvorstvo. Naime, žene su za male novce prodavale predmete koje više nisu nosile.

Interes za tekstil postaje i važna točka obrazovanja 19. stoljeća. Ručne radnje dio su školskog kurikuluma, učiteljice su također opremljene vještinama ručnoga rada te je njihov zadatak, osim podučavanja, prikupljanje i međusobno dijeljenje novih tehnika, uzoraka i načina izrade.

spremnica za salvete, 20 x 20 cm
VUC-60

Učiteljica koja je najposvećenija skupljanju svakojake tekstilne građe na našim područjima zasigurno je Jelka Miš. Premda smo je već spominjali i pisali o njoj, kao i o njenim suvremenicama Niki Balarin i Pavlini Bogdan Bijelić. Međutim, njihov prinos nije bio jednak. Dok je Paulinina predanost baštini započela s konavoskim vezom, ona je ipak svoj najveći doprinos dala u razumijevanju života i običaja Konavala pišući i objavljujući svoje prinose. Nike Balarin je za vrijeme službe na Grudi prikupila album uzoraka konavoskoga veza koji se 1900. izlagao u Parizu te je doprinijela s nekoliko vrijednih tekstova o običajima u Konavlima u Zborniku za narodni život i običaje.

Jelka Miš, međutim, nije bila vezana samo za Konavle. Ona je prikupljala s vrlo širokog područja, bilo da je tamo bila u službi ili je odlazila na putovanja za vrijeme praznika. U njenim zbirkama našli su se uzorci s područja cijeloga Balkana. Od sjeverne Hrvatske, preko Bosne, Hercegovine, Srbije, Kosova i Makedonije, a kako je bogatstvo nošnji i rukotvorstva ovog područja zaista impozantno, njene zbirke postale su enciklopedija tehnika vezenja. Nije ju interesirala nematerijalna baština koja je urasla u vezeno tkivo narodnog ruha već samo tehnika, odnosno izvedba.

uzorak za vezenje redizajnirane ošve konavoskog veza
VUC-2-17-1

Uzorke je prikupljala tako što ih je prevezivala i crtala te od njih radila početke. Ovisno o tehnikama, neki uzorci su dozvoljavali samo crtanje, kao na primjer svi oni rađeni križićima, dok se neke moglo vaditi samo vezenjem. Uzornici koje je tim radom formirala grupirala je po geografskom području pripadanja, pa su nazivi albuma uzoraka Sjeverna Dalmacija, Konavle, Hercegovina… Oni nisu samo muzejski artefakti i dokumentacija kulturnog dobra. Oni su služili za proizvodnju predmeta tzv. kućne radinosti koja se kao obrt razvijala od početka 20. stoljeća.

Koliko su uvozni uzorci prodirali u Hrvatsku, zemlju prebogatu vlastitim rukotvorstvom, upozoravao je i Salomon Berger govoreći da se uvozom gotovih uzoraka vez internacionalizira, a da se gube naši tradicijski oblici i tehnike, stoga je potrebno poticati „imučnike da ukrašuju svoje domove u narodnom stilu“. Jelka Miš je već tada imala veliku vlastitu zbirku i organiziranu udrugu koja je proizvodila, kako Salomon kaže, ruho za imućnike.

Za takvu proizvodnju predmeta trebalo je imati uzornike i vještu meštrinju koja bi ih znala dizajnirati. Uzorak koji bi se izvukao s originalne narodne nošnje bio bi u obliku koji je zahtijevalo ruho. Njega je trebalo prilagoditi, redizajnirati za daljnju upotrebu i proizvodnju visokovrijednih predmeta. Nije više bilo važan u kojem smjeru vez stoji, koliko treba biti određenih ukrasa ili koji uzorak ide uz koji. Bilo je važno uklopiti uzorak u novi predmet, dakle redizajnirati ga tako da ostane u svim osnovnim značajkama.

započeti vez za lisnicu s uputom za vezilju
VUC-107

Jelka Miš je, osim tehničkih kompetencija i poznavanja tehnika veza, bila nadarena velikom kreativnom energijom kojom je stvarala stalno nove prilagođene uzorke i od njih kombinirala vrlo vrijedne predmete za upotrebu i odijelo. Divila se narodnoj šari, ali ju je ljutila lakoća pogreški kojoj su seljanke bile sklone. U sitnim bodovima pogreške koje su nastajale u vezovima po broju bile su prostom oku zanemarive. Međutim, kod redizajna, pri izradi upotrebnih predmeta, kućna industrija kao obrt tražila je maksimalno kvalitetnu izvedbu. Stoga su uzornici Jelke Miš besprijekorni u urednosti i izvedbi, zahvaljujući njenim intervencijama. I baš takvi nisu najbolja građa za razumijevanje odnosa vezilja prema svom ruhu kao i ostalih vrijednosti vezenih predmeta narodnog ruha; apotropeja, semantičkog i drugog.

Pod njenim vodstvom iz vezilačkih udruga izlazili su stolnjaci, garniture, ukrasni jastuci, novčanici, navlake za korice, iglenice, obilježivači za knjige, čak i haljinice za djecu. Svi ti predmeti bili su ukrašeni nekom od tehnika sa šireg geografskog područja. Svojom visokom estetskom vrijednosti oni su promovirali narodno ruho na najdostojniji način i omogućili mu daljnji život i nakon odbacivanja nošnje toga područja.

primjer redizajniranja ošve iz konavoske velike nogače
VUC-55-5

Sama proizvodnja bila je organizirana tako da je za svaki predmet bilo određeno koja kombinacija kojeg uzornika se izvodi na kojem dijelu. Jelka ili druga meštrinja koja bi je mijenjala započela bi radnju tako da je vidljiva struktura predmeta i izbor svih elemenata, da je svaki elemenat započet. Djevojke koje su bile bolje vezilje dobile bi potreban materijal i nastavljale bi s izvedbom.

Jelkini uzornici su se prevezivali i gotovo svaka djevojka koja je pohodila njenu školu imala je svoje komplete uzornika, doduše najviše konavoskoga veza i pokoji tuđi. Za napomenuti je da su iz ovih kataloga u konavoske poprsnice tijekom 20. stoljeća ušle ošve i ogrovi koje pripadaju drugim geografskim područjima. Kad bi se djevojkama svidio neki uzorak, vezući svoje konavosko ruho, integrirale bi ga u poprsnicu. I kad su prestale vesti konavoske poprsnice i rukave, Konavoke su nastavile vesti za potrebe ukrašavanja kuće, za osobne potrebe i kao dodatni prihod kroz prodaju u turizmu.