Povijest tombole

ZMK-676(1-90), ZMK-678(1-11), ZMK-679(1-2), ZMK-680, ZMK-681(1-9)

Igre na sreću zaokupljaju ljude od samih početaka čovječanstva. Razvile su se iz dokolice ili viška slobodnoga vremena kojeg su ljudi tako popunjavali. U početku su se igre bazirale na klađenju, odnosno predviđanju nekoga događaja u budućnosti na koji ne možemo utjecati. Da stupanj razvoja civilizacije ne utječe na zainteresiranost za klađenje potvrđuju mnogi istraživači 19. i 20. stoljeća koji susreću domorodačka plemena na razini razvoja kamenoga doba. Naime, u nekim afričkim plemenima vjerovalo se da je klađenje jedini dozvoljeni način da se pojedinac obogati. Ipak, razvoj civilizacije sa sobom je donosio sve sofisticiranije načine klađenja i igara na sreću. Jedna od najpopularnijih svakako je tombola ili tombula.

Mediteran je sve do kasnog novog vijeka središte europske civilizacije. Stoga ne iznenađuje da velik broj društvenih igara i igara na sreću svoje korijene vuče upravo s tog prostora. Igre u kojima su se izvlačili brojevi od kojih je jedan broj ili njihova kombinacija bila dobitnička najvjerojatnije potječu iz jedne od najstarijih igara na sreću, kockanja. Naime, kockanje je u principu igra s brojevima u kojoj viši broj pobjeđuje. Ipak, ono je ograničeno na jako mali broj igrača. Kako bi se broj igrača povećao, smišljale su se igre s izvlačenjem brojeva. Organizator bi sudionicima prodavao listiće s kombinacijama, nakon čega bi se izvlačili brojevi. U početku se najvjerojatnije izvlačilo iz šešira ili vreće, dok nije izmišljen mehanizam bubnja, odnosno okrugle kutije iz koje bi nasumično izlazile loptice s brojevima.

ZMK-676(1-90), ZMK-678(1-11), ZMK-679(1-2), ZMK-680, ZMK-681(1-9)

Još prije 18. stoljeća na Mediteranu je bila popularna igra loto koja se igra i danas. Ipak, u Napulju je kao odgovor na loto u 18. stoljeću izmišljena nova igra: tombola. Tombola je osmišljena za široke narodne mase, ali je prilagođena i za intimnu atmosferu od nekoliko igrača. Naime, tombola ima brojeve od 1 do 90, a na svakom listiću nalazi se 15 brojeva, po 5 u 3 reda. Cilj je igre popuniti sve brojeve prije ostalih igrača, odnosno dobiti tombolu. Manji zgoditci su: Ambo – prvi s 2 broja u nizu; Terno – prvi s 3 broja u nizu; Quaderno – prvi s 4 broja u nizu i Quinto – prvi s 5 brojeva u nizu. Za razliku od sličnih igara, u tomboli se samo priznaju zgoditci horizontalno.

Brzo širenje tombole po Napulju i ostatku Italije dogodilo se i zbog šaljive naravi igre. Naime, tijekom izvlačenja brojeve tombolon, osoba koja izvlači brojeve, uzvikivao bi smiješne asocijacije, što se pretvaralo u neku vrstu pjesmice. Asocijacije su se mijenjale kako su se mijenjale regije i države. U dubrovačkom kraju 1 je bio mulac, 77 ženske noge, 90 nono i slično. Za organizaciju tombole na velikim trgovima bila je potrebna velika ploča s brojevima na koju bi tombolon stavljao izvučene brojeve i komisija koja je potvrđivala listiće i dobitke.

ZMK-676(1-90), ZMK-678(1-11), ZMK-679(1-2), ZMK-680, ZMK-681(1-9)

U Napulju je tombola značajnije ušla i u domove te se tradicionalno igra na Badnju večer u krugu obitelji. Ipak, u Dubrovnik i Konavle došla je u tipu javne igre na trgovima. Prvi put se u Dubrovniku spominje 1842. godine kada se počela održavati na festu Svetoga Vlaha ispred Sponze. Tako je Josip Bersa opisuje u svojoj knjizi Dubrovačke slike i prilike 1800. – 1880. ovim riječima: Popodne sav taj mladi i zdravi narod, pošto opucka objed i ispije tradicionalnu crnu kavu, zaguši Placu i mirno čeka, da otpočne tombula, koja se u Dubrovniku igra na dan Sv. Vlaha još od 1842. godine. Gospoda i drugi građani ili posjedaše pred Općinskom kafanom ili zauzeše kao na juriš prozore, na koje su ih prijatelji i domaćini pozvali. Poslije skrušenosti, uzajmljene za procesiju, povrati se na svačije lice istinska radost svijeta, koji hoće da se zabavlja. Pred gotičko-renesansnim pročeljem krasne starinske carinare – palače Sponza – na terasi izložena je, da je cio grad vidi, velika ploča s brojevima tombule. Pažnja se napinje; oči se upiru u ploču, uši se ćule. Neka duboka glasina navješćuje broj, i u isti mah sve glave, kao da ih je jedna velika ruka sve ujedanput tisnula u potiljak, pognu se na teskeru.

U Dubrovniku je tombola dobila naziv tombula, a dobila je i lokalne tradicije. Tako su ljute naranče postale glavni rekviziti za igranje tombule, jer bi igrači nezadovoljni izvučenim brojem često gađali tombolona. Trebalo je biti odskočit na nogama jer se zgoditak priznavao samo ako je osoba odmah prijavila zgoditak komisiji. Zgoditci su postali terna, činkvina i tombula. Djeca su se često znala zafrkavati pa bi uzvikivala: IMAM JE, IMAM JE!, aludirajući na tombulu, iako je nisu dobili.

ZMK-676(1-90), ZMK-678(1-11), ZMK-679(1-2), ZMK-680, ZMK-681(1-9)

Sa Straduna tombula se polako prelijevala na manja mjesta. U Konavlima se sa sigurnošću igrala početkom 20. stoljeća na mjesnim zabavama, a stariji kazivači rado je se prisjećaju. Iako je nakon 1945. godine djelomično zabranjena jer se klađenje smatralo porokom kapitalizma, ipak se održala, ali u novom obliku. Država je propagirala održavanje prvomajskih tombola, a ilegalno su se nastavile održavati i druge tombole. Popuštanje mjera uslijedilo je tek 80-ih godina kada tombola postaje potpuno legalna.

Do danas je ostala neizostavan dio karnevalskih i dobrotvornih zabava, premda je sve rjeđe viđamo u izvornom obliku. Naime, zbog sve većeg broja sudionika i teškoće organiziranja, sve se više tombola pretvara u neku vrstu lota u kojem se izvuku pobjednički brojevi, a osoba se tek kasnije javi i preuzme nagradu.