Imena i prezimena u Konavlima

Početak popisa obveznika soli za konavosku kneževinu i Cavtatsku kapetaniju iz 1799. godine
izvor: Kapetanić, Niko. 2020. Konavoska buna 1799. – 1800. ili Nećete pro Zvekovice. Društvo prijatelja dubrovačkih starina. Dubrovnik.

Nakon doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, slavenski antroponimni sustav mijenjao se pod utjecajem starosjedilaca, a taj utjecaj bio je izraženiji u kolonijama romanskog gradskog stanovništva uz jadransko primorje. Prodorom kršćanstva došlo je do najvećeg udara na sustav slavenskih osobnih imena, a promjene je provodilo latinsko svećenstvo kao i svećenstvo glagoljaške liturgije. Sve promjene bile su snažnije u dalmatinskim gradovima nego u seoskim zajednicama, pa je tako slavenski antroponimski sustav u njima bio stabilniji.

I dubrovačko područje potvrđuje tu tendenciju, pa tako antroponimski sustav grada Dubrovnika sadrži starogrčki, rimski, pretkršćanski, kasnorimski kršćanski, bizantski i slavenski sloj, a u sustavu dubrovačke okolice, uključujući Konavle, velika je prevaga slavenske antroponimije. Stoga ne čudi da je više od 93 % konavoskoga stanovništva imalo slavensko narodno ime u trenutcima dolaska Konavala pod Dubrovačku Republiku u prvoj polovici 15. stoljeća.

Zanimljiv je popis tadašnjih imena koji se sastoji od velikog broja inačica, a najčešća osnova s čak 56 inačica je Rad-, a samo neke od inačica su: Radonja, Radosav, Radmio, Radojko, Radisav,… Zbog patrijarhalne sredine žene su rijetko prilazile administraciji i broj registriranih ženskih imena znatno je manji od muških. Prema dostupnim podatcima najčešća ženska imena 1549. godine su: Radosava, Milica, Ljubisava, Kata i Stana.

Katastar, 1837. godine

Utjecaj Dubrovačke Republike na imena Konavljana najbolje je vidljiv u odnosu narodnih i kršćanskih imena u 15. stoljeću kada je 93,48 % muških narodnih imena, a kršćanskih 6,52 %. Već 1549. godine muška narodna imena zauzimaju 32 %, dok su kršćanska zauzela 67 %. Promjene višestoljetnog trajanja reducirale su fond imena, pa je tako krajem 19. stoljeća 57 % muškaraca i 75 % žena nosilo jedno od pet najčešćih imena: Ivo, Pero, Niko, Antun i Miho te Ane, Mare, Kate, Luce i Pave.

U praksi nadijevanja imena prije Dubrovačke Republike ime je bilo zaštitni znak ili je služilo kao obrana od uroka (Nemanja, Gruban), sadržaj je bio utkan u samome imenu, a u kršćanskim imenima profilaktičku ulogu nosi svetac zaštitnik. Dakle, nadijevanje imena dolaskom dubrovačke jurisdikcije tražilo je nova pravila, a ona su sljedeća: najstariji sin dobiva ime po djedu s očeve, a sljedeći po djedu s majčine strane; najstarija kći nosit će ime bake s očeve, a mlađa bake s majčine strane. Imenom trećeg sina najčešće se častio otac, a imenom četvrtog stric. Izuzetci od tih pravila uglavnom su zbog svađa unutar obitelji, poštivanja domovine ili iz pomodnih razloga. Nove promjene u onomastičkom sustavu započele su potkraj 19. stoljeća u Cavtatu, a u unutrašnjosti Konavala kasnije, u 20. stoljeću.

Potpis Marije Bogišić Pohl

Hrvati nemaju prezimena do 12. stoljeća, prva se javljaju u dalmatinskim gradovima, a u Dubrovniku su prisutna već krajem 12. i početkom 13. stoljeća. Ono što je nužno razlikovati jest tip nasljedovanja prezimena. U Dubrovniku je postojao takozvani gradski tip u kojem prezime individualizira osobu s njegovim potomstvom, dakle najvažnija je genealoška veza. S druge strane, u Konavlima je prisutan takozvani seoski tip u kojem je za nasljedovanje prezimena presudna obiteljska zajednica, odnosno nedijeljena kuća. I po tom je pitanju Dubrovačka Republika unijela promjene. Razbijanjem genealoških veza između pojedinih kuća u naselju koje je izniklo iz vlasteličićkog posjeda nastaju nadimci, koji se s vremenom mijenjaju i postaju prezimena. Nastajanje prezimena višestoljetni je proces koji nije nametnut politikom ili odredbama, već je u narodu nastala potreba pa je i sam narod postao stvaratelj prezimena, a administracija je samo bilježila što je čula u narodu.

Ime je bilo prvim znakom identifikacije, a uz njega bi stajali dodatci koji mogu specificirati o kojoj je osobi riječ. S rastom broja stanovnika i značenja administracije, postojanje samog imena nije bilo dovoljno pa u identificiranju pojedinca pomaže prezivanje, odnosno nadopunjavanje osobnog imena drugim koje označuje rod, svojtu ili postojbinu. Prezivanje se pojavljuje u mnogim oblicima, ali najčešće kao patronimik, odnosno kao dopuna osobnog imena derivatom očevog imena. Ispočetka se derivat očevog imena nadopunjavao drugim elementima, derivatom djedovog imena i nadimkom, ako je to bilo potrebno radi lakše identifikacije. To takozvano rodovsko ime, prisutno je u brojnim kulturama pa isto nailazimo i u Homera, gdje braća Menelaj i Agamemnon nose pridjevak Atreides jer su Atrejevi sinovi. Isto je prisutno i danas u Konavlima gdje Mato Đurov i Pero Lukin, predstavljajući se, potvrđuju i očevo ime, odnosno „čiji su“.

Takvo, patronimičko podrijetlo prezimena najlakše se prepoznaje po njihovom sufiksu, pa su gotovo sva prezimena na –ov, –ev, –in, –inić, –, –ović, –ević, –ac, –ek nastali od patronima. Na sjevernom Jadranu česta su i prezimena načinjena po ženskom imenu, dakle to su matronimici, a pronalazimo ih i u Konavlima, na primjer Margaretić, Katić, Jerinić, i druga.

Kao što je već spomenuto, mnoga prezimena nastala su i iz nadimaka i ona svojim oblikom mogu biti identična nadimku, ali mogu biti i izvedena. Narodna mašta je beskrajna, pa tako postoje nadimci nastali po fizičkim osobinama poput Glavić, Grličić, Grbić, Grbešić; zatim oni nastali po zanimanjima, službama i zanatima: Kovač, Kovačić, Kovačević, Lovac, Rešetar, Lončarić, Kapetanić, Čobanović; po geografskom i nacionalnom podrijetlu: Arbanasin, Grk, Mađar, Dalmatin, Primorac, Vlašić; po nadimcima-titulama: Kralj, Car, Carević, Vojvoda,; po nadimcima od imena životinja: Račić, Mišić, Obad, Čagaj, Kravić, Zečević, Zec; po biljnim nadimcima: Salatić, Višnjić, Troskotović, Cvjetković, Dubravčić, Grmoljez; po rodbinskim nazivima: Striko, Bakić, Baković, Babić, Majčica, Bratić, Bratičević, Brajković, Bratoš,… Mnoga prezimena prikazuju narodnu duhovitost u nastajanju prezimena: Valjalo, Skvičalo, Urnebes, Popjevalo, Vragolov, Zlovečera, i mnogi drugi.

Razglednica za Ivanku Bukovac Javorsku 1938. godine

Tek u 19. stoljeću administracija se upliće u promjene u prezimenima, a jedna od promjena je i talijanizacija koja nije bila prisutna u unutrašnjosti Konavala. Ipak, zbog snažnog talijanskog utjecaja, kako kao službenog jezika, tako i u kulturnim i gospodarskim vezama, u Cavtatu je došlo do talijanizacije nekih prezimena, poput prezimena Casilari i Morreti. S druge strane, pojedinci su nositelji suprotne tendencije, a ona je upravo kroatizacija stranih prezimena. Naš Vlaho Bukovac upravo je jedan od primjera kroatiziranih prezimena koji je svoje talijansko prezime Fagioni preveo i postao Bukovac