Iz korespondencije A. B. Šimića

Antun Branko Šimić: Preobraženja (Metamorphoses)
Naslovna strana Sava Šumanović, prvo izdanje, Zagreb, 1920. godine

Turistički potencijal Cavtata prepoznat je već početkom 20. stoljeća. On će se nastaviti razvijati između dva svjetska rata, ali na sebi specifičan način. Naime, Cavtat je jedino mjesto na hrvatskoj obali Jadrana koje je u 20-im godinama 20. stoljeća razvijalo zdravstveni turizam za plućne bolesnike. Kroz Sanatorium Tiha prošle su mnoge poznate osobe, a jedna od njih je i veliki hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić. On je kao vrijedni pjesnik promatrao i osjećao svijet koji ga okružuje, a u nekoliko pisama prikazao je svoje zgode i nezgode u Cavtatu, ali ujedno je i dao prikaz Cavtata toga doba.

Šimić je rođen 18. studenog 1898. u Drinovcima kraj Gruda. Prvu pjesmu objavio je kao petnaestogodišnjak u časopisu Luč. Ne završivši gimnaziju – zbog čega se sukobio s ocem i do kraja 1923. ostao bez njegove novčane potpore pa je živio u stalnoj materijalnoj oskudici – posvetio se književnom radu.

Šimić je pobolijevao još od 1923. godine. Načeta zdravlja, u svibnju 1924. obolio je od upale pluća i porebrice te je odlučio otići Dubrovnik na oporavak i klimatsko liječenje oboljelih pluća. U Grad je u listopadu 1924. stigao parobrodom iz Sušaka.

Šimić se pismima javlja zaručnici i poznanicima, pa saznajemo i o vremenskim (ne)prilikama i ljepoti Dubrovnika i Cavtata, ali i – neke stvari se ne mijenjanju – prometnoj izoliranosti i posljedično skupom životu u Dubrovniku.

Šimića je u dubrovačku bolnicu u listopadu 1924. zaprimio dr. Đuro Orlić. U pismu Tatjani piše:

Draga Tatjana, imam Ti javiti još nešto što ćete možda malko iznenaditi. Ovde je u Dubrovniku sad vrlo zahladnelo i čini se, po tvrđenju samih Dubrovčana, da bi moglo biti još i gore. Istina, srednja temperature je dosta visoka, ali to dolazi odatle što u ovim zimskim mesecima nekoliko dana može biti vrlo toplih, pa onda opet nekoliko vrlo hladnih – što je još neugodnije nego da je klima jednako hladna. Osim toga, bolnica, ove godine nije dobila kredita od vlade, te nema za što kupiti ugljen niti je nakana ove godine uopće ložiti po sobama. (…) Baš kada su doktori bili kod mene, vani je vetar, koji duše već nekoliko dana, stao nanositi kišu i krupni sneg. Dr. Katić kaže da stari ljudi ne pamte zime u Dubrovniku kakva je bila lani i kakva se, čini se, sprema i već jest ove godine. Nekada je, kaže dr. Katić, ovdje bila slava kad bi se dogodilo u desetak godina da padne snijeg, a “sad došla Rusija k nama, tome kriva politika”. Eto tako ti je sad, Tatjana, u Dubrovniku. (Dubrovnik 19. XI. 1924).

Na poziv dr. Vlaha Novakovića odlazi potom u Cavtat u sanatorij Tiha. Nastavlja dopisivanje s Tatjanom:

Draga Tatjana, evo me već ima više dana u Cavtatu. Ovdje mi, dakako, lepše nego u bolnici. Dr. Novaković mi je jedino preporučio da se baš ne šetam, jer mi to još zasada ne može činiti dobro. I doista je imao pravo. Ovaj je Cavtat vrlo lepo mesto, a more nam je upravo pred kućom. Sad baš sedim kod prozora i gledam ribarske lađe. Po noći, kako nema velike bure i kako je ovo zaliv, more šumori baš kao kakva velika reka. Dani su još sve jedanko divni I ja im se ne mogu dosta načuditi. (…) Dr. Novaković ima vrlo dobro biblioteku, osobito francuske i talijanske pesnike. Kupio ju je od nekog književnika Marina Sabića, upravo od njegova brata posle smrti književnika. Ima osim toga sve rečnike koji mi trebaju. (…) Oh, divno je ovo sunce, ali ja bolestan. Da si Ti barem ovde! (1 sat je po podne i ja sam, meni se čini, malko, ali samo malko pjan, pio sam vina, cavtatskoga.) Da znaš kako se odavde vidi Dubrovnik i još neka manja mesta unaokolo po obali. I iz Dubrovnika se vidi Cavtat. (17. XII. 1924).

Nekoj (nama danas nepoznatoj) gospođi Šimić iz sanatorija u Tihoj šalje pismo na Novu godinu 1925.:

…upravo kad sam jutros, posle 10 sati silazio cestom od sanatorija u sami mali grad, sreo sam pismonošu koji mi je dao Vaše pismo (i još jednog od moje „male gospođe“[odnosno Tatjane] kako je vi zovete). Ja sam i inače bio dosta radostan – vrlo mi je draga već sama ova cesta koja ide uz more i stablima i klupama naliči na šetalište –  pa možete zamisliti, kako sam se onda osećao. (…) Na Vaše pitanje koliko bi Vas stajalo ovdje boravljenje u dobranom lipnju, ne bih Vam baš znao pravo odgovoriti; s više razloga. Ovde u Cavtatu, u samom sanatoriju ne bi imalo smisla da budete. Sanatorij je skuplji nego i dubrovački hoteli, za 30 dana samo stan i hrana 3000 D (ja plaćam 2500 D koliko i u dubrovačkoj bolnici); osim toga vi se u ovom sanatoriju ne bi bolje osećali nego u hotelu. No vi u lipnju možete da stanujete i u privatnom stanu, mnogo jeftinije, iako ti stanovi, kako sam se informirao, nisu baš izvrsni (…) Nego ima jedna stvar koja čini vrlo skupim boravljenje ovde na jugu: to je vožnja. Od samog Sušaka do Dubrovnika potroši se na vožnju i za vremena vožnje najmanje 1000 D, mislim parobord, ako se uzme još toliko natrag, onda je to 2000, dakle suma s kojim se gore u Primorju može proživjeti gotovo 20 dana. Razlika je dakako između ovih i onih obala, ali ipak za onog ko nije bogataš, Dubrovnik je mala raskoš. To bi vam bili brojevi. Žao mi je što ne znam jeste li bili u D-u ili niste. On za Vas, koji ste videli Veneciju i Firenzu, ne će biti sigurno ništa osobito.

Pogrešno uvjeren da je izliječen ili bar zaliječen, Šimić se u veljači 1925. preko Drinovaca i Sarajeva vratio u Zagreb. Već u travnju završio je u Kužnoj (zaraznoj) bolnici u Zagrebu i 2. svibnja 1925. preminuo od hemoragične tuberkulozne upale porebrice.