Crtica o Matu Celestinu Medoviću

Vlaho Bukovac: Portret Celestina Medovića, 1896., ulje na platnu, privatno vlasništvo

Mato Medović, poznatiji kao Celestin Medović (1857. – 1920.), značajni hrvatski slikar iz Kune na Pelješcu, Bukovčev je suvremenik i kolega. Rođen je 17. studenog 1857. godine u težačkoj obitelji slikovite Kune Pelješke. Imao je četvero braće i dvije sestre, a život im se dodatno otežao kada mu je u mladosti 1867. godine preminuo otac.

Za razliku od ostale djece toga vremena koji su prve tragove pismenosti stekli kod župnika, mladi Mato je naučio čitati i pisati zahvaljujući Pašku Širiniću, ličkom nadgledatelju telegrafskih žica i stupova. Kada se u Kuni otvorila prva pučka škola 1866. godine, devetogodišnji Mato je već bio vičan u čitanju i pisanju te ga je učitelj postavio da nadgleda rad prvaša. U školi mu je prepoznat talent za crtanjem, no za umjetničku naobrazbu je ipak trebao pričekati još koje desetljeće.

Budući da je bio iz siromašne obitelji, a nesumnjiva je bila njegova nadarenost i talent, Mata su u svijet progurali franjevci. S franjevačkim se redom prvi put susreo u djetinjstvu budući da se do sela nalazio samostan Gospe od Loreta, još poznatiji kao Delorita. Tako je njegov sljedeći dom postao Samostan male braće u Dubrovniku gdje je ostao sve do 1880. godine. U ovom periodu Mato se zaredio i preuzeo ime Celestinum, iako je prvotno bio izabrao Peregrinum.

Celestin Medović, Vrijes, 1911. godina

U Samostanu male braće u Dubrovniku Celestin je crtao u sobi, no sve do 1879. nije došao u mogućnost slikati u ulju. Njegove radnje nisu niti malo bile početničke pa ozbiljniji radovi nalaze svoja mjesta u javnim i privatnim zbirkama. U tih godinu dana prije nego je upućen na slikarsko školovanje u Italiju nastale su i dvije oltarne pale koje se i dan danas čuvaju u svojim izvornim crkvama u Konavlima. U franjevačkom samostanu Gospe od Snijega u Cavtatu čuva se slika Stigmatizacija sv. Franja, a u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju glavni oltar krasi slika Marijinog Uzašašća. Od svih njegovih ranijih radova i oltarnih pala, Marijino Uzašašće bila je najuspješnija izvedba, za koju nitko ne bi rekao da ju je naslikao neškolovani umjetnik.

Medović svoju prvu naobrazbu dobiva u Rimu u Collegio di san’Isidoro, gdje je slikarsku poduku primao od Lodovica Seitza (1844. – 1908.), slikara njemačkog podrijetla, istog onog koji je sa svojim ocem Alexanderom M. Seitzom izradio najveći dio oslika u unutrašnjosti đakovačke katedrale. Njegov odnos prema slikarstvu tražio je više, pa je nakon premještaja u Firenzu slikarsku poduku primao od Antonija Ciserija (1821. – 1891.). Međutim, ni Ciseri nije zadovoljavao Celestinove velike prohtjeve za slikarskim  znanjem te tek od 1888. do 1893. godine u Münchenu pohađa slikarsku akademiju Königliche Akademie der bildenden Künste, gdje stječe slikarsko zvanje.

Vlaho Bukovac i Mato Celestin Medović u ateljeu oko 1895. g.
KB-1043

Vlaho Bukovac i Celestin Medović prvi put su se upoznali 1879. godine kada je Vlaho posjetio Celestinovu sobu u Samostanu male braće gdje je vidio njegove rane crteže. Prijateljevati su nastavili po Medovićevu povratku sa školovanja kada se 1895. seli u Zagreb, što je razdoblje kada je već odbacio franjevački habit. O njihovom prijateljstvu Bukovac piše u svojoj autobiografiji Moj život:

Prigodom tisućljetne izložbe u Pešti dogovarah se s mojim mladim drugovima, da ćemo i mi Hrvati, da se takmimo s Madžarima. Ovi mladi umjetnici živili su od vladine potpore u Münchenu, Stuttgartu i Beču. Kad se nastanih u Zagrebu, predložih dru. Izidoru Kršnjavome tadanjem predstojniku, da ih pozove k meni a ja ću, ako ih vlada bude i dalje uzdržavala, sve sile uprijeti, da im budem dobrim savjetnikom i učiteljem. (…) Mi smo imali i naše umjetničko društvo, gdje smo se vježbali na tamburicama. U našem zboru bijahu: Frangeš, Valdec, Čikoš, Auer, Iveković, Bauer, Kovačević, Medović, Alexander i Tišov. Bili smo kao braća a ja kao stariji vodio kolo. (…)

U ovom periodu Bukovac izrađuje nekoliko portreta Medovića, od kojih je, prema Veri Kružić Uchytil, Portret Mata Celestina Medovića iz 1896. jedan od najboljih Bukovčevih portreta. U Kući Bukovac se čuvaju i korespondencije Bukovca i Medovića te jedna fotografija koja potvrđuje njihovu prepletenost. Prvih su godina u Zagrebu Medović i Bukovac radili u zajedničkom ateljeu na tavanu Akademijine palače u Zagrebu. Bukovac je cijenio Medovića i njegov slikarski talent, što također navodi u autobiografiji:

Ponudiše meni i Medoviću po jedan atelier, ali ja se zahvalih u korist Medovića. Njega su htjeli da smjeste u mali atelier, a ja ne htio, da njega kao boljeg umjetnika ponize pred mladjim i slabijim drugovima.

Razglednica s prikazom Beča, 11. listopada 1912., na poleđini Celestin Medović šalje pozdrave Bukovcu u Prag
KB-343

Nakon Zagreba Medović se vraća u rodni Pelješac gdje izrađuje svoje prepoznatljive velike pejzaže pune rumenog vrijesa. Koliko je Bukovac prepoznat kao vrsni portretist, toliko je Medović bio vrsni pejzažist, a obojica se smatraju začetnicima modernog hrvatskog slikarstva.

Zadnje godine života Medović je proveo na Kuni Pelješkoj, a smrt je dočekao 20. siječnja 1920. godine u sarajevskoj bolnici. Pokopan je u Kuni na groblju crkvice sv. Spasa koju je osobno oslikao 1907. godine.