U Cavtatu druge polovice 19. stoljeća stasala su mnoga politička lica. Jedan od utjecajnijih političara toga vremena, danas je gotovo zaboravljeni Luko Zore. On će tijekom života postati jedan od najvažnijih teoretičara pokreta Srba-katolika u Dubrovniku, a u povijesti će ostati zapamćen kao urednik lista Slovinac.
O svojim životnim početcima sam Luko će pisati u listu Srđ 1907. godine pod naslovom Zgode i nezgode. Iz tog teksta doznaje se da je njegov otac Antun rođen početkom 19. stoljeća u Popovićima, ali je 1839. godine preselio u Cavtat i bio pomorac. Kasnije je otvorio trgovinu miješanom robom i kad bješe prevalio četrdesetu, oženi se za Maru konavoku, koja je bila namještena u jednoj prodaji. Uz sve uspjehe u životu najveća nesreća za obitelj Zore bila je, kako Luko piše, propala ih djeca; nego od osmero djece istom je troje ostalo u životu; između njih naš Luko. Tako je 15. siječnja 1846. godine počela životna avantura maloga Luka.
Kako je sam zapisao, od malena je počeo skupljati pisma i hartije koje je ljubomorno skrivao od braće. Vjerojatno je zbog ove dječje igre ubrzo razvio zanimanje za pisanu riječ. Nakon školovanja u Cavtatu i Dubrovniku odlazi na studij slavistike u Beču. Završivši studij, vratio se u domovinu te je od 1870. do 1871. godine bio profesor na dubrovačkoj gimnaziji.
Uporan rad i pronicljivost već su ga 1872. godine doveli do pozicije ravnatelja kotorske gimnazije, na čijem će čelu ostati do 1877. godine, nakon čega se vraća na poziciju profesora dubrovačke gimnazije. U kraćim prekidima svoj će prosvjetarski rad nastaviti obavljati u Dubrovniku sve do 1901. godine. Tako je od 1894. do 1896. godine bio ravnatelj učiteljske škole u Zadru. Uz cjelokupni nastavnički rad prihvatio je i dužnost školskog inspektora u Bosni od 1890. do 1893. godine.
Velike obveze u školstvu nisu zaustavile Luka da se uključi u uzavreli politički i književni život tadašnjeg Dubrovnika. Upravo u vrijeme političkog sazrijevanja mladoga Luka, Balkanom se šire ideje potkrijepljene fikcijom Vuka Karadžića o srpskoj štokavici. Možda ne treba iznenaditi da je upravo u Dubrovniku, u kojem je nešto ranije najviše zablistao Narodni preporod pokrajine Dalmacije, došlo do prihvaćanja tih ideja u dijelu intelektualnih krugova.
Naime, pomalo mitoizirano sjećanje na razdoblje prije austrijske vlasti dovelo je do povezivanja s idejama Kneževine Srbije koja je oslobađala svoj teritorij od osmanske vlasti. Za razliku od ostatka Dalmacije, u Dubrovniku nije bila značajna pravoslavna manjina pa se ideja predstavila da su Dubrovčani Srbi katoličke vjeroispovijesti. Među glavnim predstavnicima Srba-katolika bio je i Luko Zore.
Političke postavke Srbo-katolici su predstavljali u časopisu Slovinac koji je de jure bio književno-kritički list. Nakon gašenja Slovinca njegovu ulogu preuzima novi list Srđ. Luko Zore bio je urednik Slovinca od 1877. do 1884. godine. Nakon što je Antun Fabris pokrenuo časopis Srđ 1902. godine, Luko Zore postao je prvi urednik. Upravo je jedna kontroverzna poema Bokeška noć objavljena u Srđu iste godine Fabrisa, Zora i autora Uroša Trojanovića koštala dva mjeseca zatvora.
Iako je bio jedan od predvodnika Srbo-katolika u Dubrovniku, do kraja života ostao je član Narodne stranke i nakon što je stranka promijenila ime u Narodna hrvatska stranka. Na nagovor braće Pucić i ostalih prvaka pokreta kandidirao se za Dalmatinski sabor 1883. godine i postao zastupnik. Luko je 1897. godine ušao u Carevinsko vijeće u Beču. Usprkos uspješnoj političkoj karijeri često je dolazio u sukob s vlastima zbog protudržavnih političkih djela. Neka od najznačajnijih svakako su: spjev Objavljenje koje kritizira tadašnje društvo, lakrdija Pokora koja prikazuje život u Cavtatu 19. stoljeća, kao i kontroverzni tekst Dubrovčani su Srbi. Kako bi minimalizirao sukobe s vlastima, Luko je često svoja djela potpisivao inicijalima ili pseudonimom Milivoj Strahinić.
Uz nastavnički i politički rad, Luko Zore bavio se filologijom te je proučavao književnost. Posebno pozornost posvetio je proučavanju radova Čubranovića i Gundulića. Jedno od poznatijih njegovih djela svakako je i rani rad Naš jezik tijekom naše književnosti u Dubrovniku, u kojem se posebno posvetio tuđicama.
Kao nastavnik, Zore je bio poštovan od svojih đaka, kao političar izrazito zacrtanih stavova, a kao kulturni radnik neumoran. Posljednje godine svoga života proveo je u Crnoj Gori. Ondje je od 1901. godine bio privatni odgajatelj kneza Nikole. Ipak, Luko se nije mogao udaljiti od rodnoga kraja, što se najviše može primijetiti u njegovoj posvećenosti u uređivanju časopisa Srđ. Taj list kao da je dao novi zamah Lukovom radu kada izlaze njegova najoštrija djela. Usprkos neumornosti i stalnom težnjom za pisanjem, Luko je umro u 61. godini života, 9. prosinca 1906. godine u Cetinju. Koliku je važnost imao u kulturnom životu Dubrovnika najbolje svjedoči to da je Srđ nastavio izlaziti još samo dvije godine uz razne poteškoće, dok konačno nije obustavljen 1908. godine.