Brajica u Konavlima

Brajične tablice i šila za pisanje

Živimo u vizualnom društvu, i danas i u 19. stoljeću, gdje čovjek vizualno percipira oko 85 % informacija. Posljednjih 150 godina nedostatak vida značio je i nemogućnost korištenja pisma koje je do pojave audiomedija bio jedini nosač informacija i znanja. Razvoj ljudskog roda omogućen je korištenjem pisma pa je razumljivo koliko su slijepe osobe mogle biti zakinute.

Premda je dobar vid osobina svih zdravih ljudi, njegov nedostatak ili oštećenje uvijek je pratilo čovječanstvo. Prema svjetskoj znanstvenoj organizaciji, u današnje vrijeme uza sve medicinske mogućnosti, prevalencija sljepoće iznosi oko 5 na 1 000 stanovnika. U prošlosti je to bilo znatno više, pa bi zbog brojnih ozljeda i nezgoda, infekcija te opakih drugih bolesti dolazilo do ove, za pojedinca isključujuće okolnosti – sljepoće. Već samo oštećenje vida u vremenima prije naočala i drugih pomagala značilo bi nemogućnost normalnog života.

Brajična tablica za pisanje

Svaka konavoska kuća nekad je imala neku slijepu osobu, a često bi te sljepoće bile posljedica nesretnih slučajeva kao što doznajemo i iz sljedećeg kazivanja: Bila je u nas doma tete slijepa. Cijeli život je išla po kući na popipe sa krpom u rukama. Ostala je bez oči na paši kad je bila mlada. Viđala se sa mladićem koji je došo iz lova. I dok su se družili, on je mislio da mu je prazna puška i naslonio joj na glavu igrajući se da će je ubit. Puška je opalila tik uz oči, Luce je ostala živa, ali slijepa. On je bio očajan i htio se oženit za nju, ali ona nije dala, svjesna da će trebat pomoć cijeli život. Izgubiti oči bilo je izgubiti sve.

Do početka 19. stoljeća postojali su različiti pokušaji da se napravi sustav slova za slijepe osobe. Izrađivala su se različita reljefna pisma u obliku čvorova na konopcu koja su svojom veličinom i međusobnom udaljenosti predstavljala znakove koje su mogli koristiti slijepi, a i drugi. Bilo je i kombinacija sa štapićima različitih dužina i debljina vezanih u snopove, rađene su voštane i drvene table s urezanim slovima, bilo je i pokušaja pisanja s naopaka iglom po papiru ne bi li zaživjela pismovna komunikacija sa slijepim osobama. Međutim, niti jedan takav sustav nije bio cjelovit.

Brajična šila za pisanje

Francuz Louis Braille (1809. – 1852.) bio je slijepac od svoje treće godine. Radeći kao učitelj u pariškom Zavodu za slijepe bio je posebno zainteresiran za uključivanje slijepih osoba u što normalniji život. Godine 1829. predstavio je sustav pisma za slijepe, koja se prema njemu i zove Brailleovo pismo ili brajica. Nakon malo dorade pismo je postalo svjetski standardni sustav za slijepe te se i danas koristi. Budući da je bio i vrstan glazbenik, Louis Braille izumio je i glazbene znakove kojima se na ovom pismu bilježi note.

U Hrvatskoj u 19. stoljeću brajica je našla svoje plodno tlo zahvaljujući Vinku Beku (1862. – 1935.) koji je rodom bio Slavonac, a posvetio je život unaprjeđenju života i obrazovanja slijepih osoba. Radio je kao učitelj, kasnije ravnatelj Zemaljskog zavoda za slijepe, a od 1899. godine do umirovljenja 1920. bio je ravnatelj Doma slijepih radnika. Bek je prvi u nas organizirao zaštitu i osposobljavanje slijepih. Njegovom zaslugom Hrvatska je prva zemlja u ovom dijelu Europe koja je nakon Pariza i Beča otvorila Školu za slijepe 1895. godine, pa je po prvi put u povijesti školstva u ovom dijelu Europe nastava prilagođena specifičnim zahtjevima slijepoga djeteta. U tu svrhu izradio je i izdao prvu našu početnicu na brajici 1889. godine.

Brajično šilo za pisanje

A kako se brajica čita i piše?

Slijepi čitaju pipajući prstima obiju ruku slijeva nadesno. Šest izbočenih točkica, u shemi od po tri točkice u dva okomita reda raspoređuju se na načine da mogu tvoriti 63 znaka. 32 znaka se mogu samostalno prepoznati, a 31 znak se može prepoznati samo uz drugi znak ili eliminacijom za koju je potrebno poznavati pravila. Predznaci služe za velika slova i brojeve.

Slijepe osobe na brajici pišu od desna prema lijevo. Papir se stavi između okvira. kroz gornji okvir se bode šilom kroz rupice, a na papiru ostaju ispupčenja. Ako se koristi stroj, izbočenja nastaju od dolje, pa je smjer pisanja od lijeva na desno.

Briga o slijepim osobama u susjednoj Crnoj Gori postala je aktualna sredinom 20. stoljeća. Vjerovalo se u potpunu hendikepiranost slijepih ljudi i trebali su zaista veliki napori da se promijeni svijest o slijepcima i njihovoj ulozi koju mogu imati u društvu. Bilo je obitelji koje su prikrivale slijepog ukućana, pa kad je i započeo društveni rad na obrazovanju slijepih, odaziv nije bio potpun. Gledalo se na sljepoću kao na sramotu, čak i kao božju kaznu što je dodatno otežavalo položaj ovih osoba. U Perastu u Domu za slijepe osobe koji je otvoren 1948. godine bilo je predviđeno 180 mjesta, što govori o vrlo čestom hendikepu na širem području. Za slijepe osobe Crne Gore već se prilikom otvaranja prikupilo oko 200 različitih naslova lektire na brajici, kao i aparata i tablica za računanje. Bez obzira na entuzijazam, odaziv je bio mali, a vjerovanje da se slijepi mogu uklopiti u društvo neznatan. Ipak, naš Konavljanin Tomo Beželj pridonio je da se promijeni slika o slijepim osobama. Bio je četkar te je s korparom Markom Jovovićem u par godina osposobio oko 150 slijepih osoba koji su kasnije svojim radom održavali svoje obitelji.

Slijepi i slabovidni četkari, oko 1950. godine

Tomo Beželj je sam bio slijepac, stradao je kao dječak tridesetih godina 20. stoljeća od eksplozije zaostale naprave iz Prvog svjetskog rata. Naime, u igri s dječacima iz sela pronašli su napravu u međi i stali udarati s njom. Kad je eksplodirala, Tomo je odmah ostao bez jednog oka, a drugo je zahvatila infekcija. Liječenje u Zagrebu nije pomoglo, a on je svoj život proživio kao slijepa osoba.

Za njega će svi stariji ukućani reći kako je bio izuzetno načitan i kulturan. Završio je zanat za četkara i proizvodio je četke, a naknadno zaposlenje je dobio u Perastu u Domu za slijepe nakon čega se kao umirovljenik sedamdesetih godina 20. stoljeća vratio u Konavle. Kretao se uz pomoć štapa za slijepe osobe. Iz njegovog sela do mise nedjeljom u matici trebalo bi mu oko sat vremena pješice. Suseljani se sjećaju kako ih je imenom pozdravljao prepoznajući ih po hodu ili glasu. Čudili su se oni njegovoj orijentaciji, prepoznavanju i optimizmu.

Obitelj Beželj, oko 1930. godine

Brajica je Tomu omogućila da čita i piše, a ono što nije bilo prilagođeno na Brailleovom pismu čitala mu je njegova supruga koju je upoznao u Domu u Perastu. Supruga je bila slijepa na jedno oko, a drugim se mogla služiti pa su njih dvoje njenom djelomičnom sposobnošću vida nadoknađivali ono u čemu je društvo zaostajalo. U njegovoj obitelji u Konavlima, njemu na uspomenu, čuvaju se okviri za brajicu kao i šila kojima je pisao.