Konavoski političar iz Dubrovnika – Miho Klaić

Miho Klaić (1829. – 1896.)

Napoleonski ratovi bitno su promijenili političku sliku Jadrana i životnu svakodnevicu ljudi. Područje koje je nekada bilo pod mletačkom i dubrovačkom vlasti ušlo je u sastav Austrijskog Carstva. Provincija Dalmacija bila je prilično osiromašena jer je najunosniji posao pomorske trgovine gotovo u potpunosti propao. Osiromašenje se najviše osjetilo u najrazvijenijem dijelu pokrajine, dubrovačkom kraju koji je pretrpio veća stradanja 1806. godine i gotovo cijelu trgovačku mornaricu. U Konavlima je spaljeno i uništeno mnogo kuća, a broj stanovnika znatno je opao. To se odrazilo i na poljoprivredu koju Vitelleschi 1827. godine opisuje da je u očajnom stanju, a Konavosko polje, čiji su se jazovi i kanali redovno čistili, zbog zapuštenosti je ostalo pod vodom veći dio godine. U isto vrijeme kada Vitelleschi daje ovaj opis, Pero Klaić iselio je iz Popovića u Dubrovnik, gdje će mu se za dvije godine roditi sin Miho.

Miho Klaić školovao se u Dubrovniku do 1848. godine s kraćim razdobljem učenja u Livornu 1844. godine. Visoku naobrazbu stekao je u Padovi gdje je 1853. godine doktorirao arhitekturu. Godinu dana kasnije u Beču je položio ispit za profesora matematike i fizike, nakon čega se zaposlio u Zadarskoj gimnaziji. Upravo tada počinju Mihove peripetije sa stalnim zaposlenjem zbog njegovih političkih stavova. Naime, u Dalmaciji postoje dvije jake političke opcije, Autonomaši i Narodnjaci koje će obilježiti politički život 19. stoljeća.

Habsburška Monarhija ili Austrijsko Carstvo do 1867. godine sastojalo se od personalnih unija na čelu s dinastijom Habsburg, a svaka kraljevina imala je određenu autonomiju. Trojedina Kraljevina Hrvatske Slavonije i Dalmacije usprkos tomu bila je razdijeljena na tri cjeline, Bansku Hrvatsku, Vojnu Krajinu i Dalmaciju, a banska vlast osjetila se jedino u Banskoj Hrvatskoj. Političke stranke u Dalmaciji sporile su se oko pitanja sjedinjenja Dalmacije s ostatkom kraljevine i na tome zasnivale svoje principe. Autonomaši su se zalagali za veću autonomiju pod izravnom austrijskom vlašću, dok su Narodnjaci tražili sjedinjenje s ostatkom Trojednice. Mladi Miho, najvjerojatnije potaknut zbivanjima 1848. godine iskazivao je svoje liberalne stavove i priključio se Narodnjacima. Kao liberal zalagao se za reformu školstva, sjedinjenje s ostatkom Hrvatske, ravnopravnost vjeroispovijesti, građanske slobode i bolje uređeno sudstvo.

U politički život Klaić je ušao 1861. godine, a godinu dana kasnije jedan je od osnivača glasila Il Nazionalle u kojem je davao politički pregled. Usprkos izrazito nacionalnim idejama Narodne stranke, vlast u općinama ostat će još neko vrijeme u rukama autonomaša zbog demagoške politike koja je obećavala potpuno ukidanje kmetskih i kolonatskih odnosa. Taj problem bit će posebno vidljiv u Konavlima gdje je jedan od glavnih predstavnika Narodne stranke bio ujedno i najveći posjednik Niko Pucić. Slična situacija bila je i u ostatku pokrajine Dalmacije, a Narodnjaci se dugo nisu uspjeli prilagoditi situaciji.

Klaić je zbog svojih liberalnih stavova 1863. godine otpušten s radnog mjesta u Zadarskoj gimnaziji, ali se vraća 1865. godine. Tu je podupirao izgradnju kazališta i bio školski nadzornik, ali je 1869. godine premješten u Kopar i dvije godine kasnije umirovljen na vlastiti zahtjev. Do tada se već etablirao kao jedan od vodećih pripadnika Narodne stranke. Kada su Narodnjaci 1870. godine pobijedili na izborima Klaić i ostatak vodstva našli su se u nedoumici kako postupati u odnosima s Carevinskim vijećem. Naime, ideja sjedinjenja s Hrvatskom iz 1861. godine nije više bila provediva i Klaić se sve više okreće realnoj politici stupnjevitog preporoda. Unatoč njegovim nastojanjima stvaranja ujedinjene političke elite u borbi protiv Autonomaša i srpskih radikala, nije uspio spriječiti cijepanje stranke. Problem sa srpskim političarima koji su bili ujedinjeni s Narodnjacima kulminirat će nakon austrougarske okupacije BiH zbog pitanja nacionalne pripadnosti. U devedesetim godinama 19. stoljeća u Dalmaciji jača Stranka prava koja se protivi oportunističkoj realnoj politici i zalaže se za trenutno ujedinjenje hrvatskih zemalja. Klaić je u njima vidio radikale čije se ideje nisu mogle provesti, što je dovelo do razilaženja 1895. godine.

Čini se kako Klaić upravo zahvaljujući realnoj politici nije mogao ostvariti ujedinjenje hrvatskih zemalja, ali je uspio poboljšati životne uvjete na području cijele pokrajine. Naime, samo do 1869. godine njegovim se zalaganjem gradi tridesetak, a pohrvaćuje četrdesetak škola u Dalmaciji. Kasnije će u svome radu nastojati oživjeti pomorstvo, što mu je dobrim dijelom uspjelo, poboljšati prometnu povezanost, poljoprivredu, a posebno vinogradarstvo, te je uz sve bio jedan od glavnih zagovornika upotrebe hrvatskog jezika u školstvu i upravi. U Konavlima je najviše ostalo upamćeno njegovo zalaganje za meliorizaciju Konavoskog polja, koja ipak nije provedena. Unaprjeđenje vinogradarstva u Konavlima i općenito Dalmaciji za koje se zalagao Klaić omogućilo je lagodniji život stanovništva sve do filoksere i peronospore koja je uništila dalmatinske vinograde.

Miho Klaić, bista u Zadru

Možda najbolji opis Klaićeva djelovanja dao je Trpimir Macan:

Bio je čovjek svojega vremena, prožet vjerom u napredak čovječanstva, u spasonosnost tehničke civilizacije u demokratsko-liberalnom društvu oplemenjenom kršćanskom tradicijom, uvjeren u svrhovitost postupnosti političke akcije i razvoja neke zajednice, umjeren, realan političar, koji je računao sa stvarnošću i nju priznavao. Stoga je u oporbi bio neopstruktivan, kompromisan i voljan surađivati u svem što je držao da njegovoj pokrajini koristi i da se ne kosi s njegovim uvjerenjima, a na vlasti je vodio politiku mogućnosti, postupna postizanja rezultata, oportunizma. Čuvao je jedinstvo svoje stranke, odupirao se svakoj protuhrvatskoj politici, branio prava hrvatskoga jezika, domaći prosvjetni i gospodarski razvoj te mnogo pridonio plodovima hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji.

Ovaj politički velikan konavoskih korijena umro je 3. siječnja 1903. godine u 74. godini života. Iako se cijeli politički vijek borio za gospodarski i kulturni napredak Dalmacije, nakon njegove smrti i dalje je ostala jedna od najsiromašnijih pokrajina Austro-Ugarske, smještena na rubu velikog Carstva i loše povezana s unutrašnjošću. Ipak, zahvaljujući njegovim zalaganjem težak život dalmatinskog stanovništva nakratko je prosperirao obnovom pomorstva i vinogradarstva, a narodni preporod utvrdio je hrvatski identitet i jezik u razdoblju kada su ga drugi nastojali suzbiti.