Sretan Božić!

Slavko Tomerlin, Božić

Gotovo svugdje božićni dani vrve od iščekivanja, obilja, darivanja i veselja. Negdje je više, a negdje manje inkorporirano lokalno nasljeđe, ali sve u svemu, da se podvući u ovom božićnom okruženju zajedništvo koje nadilazi kršćanski svjetonazor. Kako se dan krati, tako svugdje po svijetu različite kulture nude ritualne obrede svjetla i sunca, jer svima nam je na svijetu jasno da bez njega nema života. Da sunce jedan dan ne izađe, u roku devet minuta zemljom bi zavladao mrak, Mjesec bi nestao jer je i njegova svjetlost sunčeva, za jedan dan temperatura zemlje bi pala do nule, a za mjesec dana sve na zemlji bilo bi zaleđeno. Bez fotosinteze bi umrle biljke, nakon njih i životinje, a bez njih nema ni nas. I zaista, ako i ne vjerujete u heliocentrični sustav, život na Zemlji ipak se okreće oko Sunca. Otkad pratimo civilizaciju svi se slažu u tome, na svim kontinentima i u svim vremenima. Sve religije svijeta u svjetlu vide boga, a mi se ljudi za razliku od ostalih bića na Zemlji možemo prosvijetliti i izaći iz mraka duše naše.

Svjetlo! Svi narodi zazivaju svjetlo u najdužim noćima godine. Indijancima je praznik Chumash, u Iranu je Yalda, Kinezi imaju Dong Zhi, a Židovi Hanuku. Kad se tu pridodaju indijski Divali i drugi, jasno je da je Svjetlo koje su pastiri vidjeli na betlehemskim poljima priča o velikoj ljudskoj potrebi koju najvjerojatnije drugi stanovnici lijepe nam planete nemaju. Naravno, nada je to u povratak sunca i ponovno rođenje, ali i u novi ciklus u kojem tražimo dobro.

Slavko Tomerlin

Za slavljenje Božića, kakvo poznajemo danas, znamo da je začeto u 4. stoljeću, prije toga nije postojao blagdan u smislu velikog slavlja. Premda je i tada bilo poznato da je Isus rođen u ljetno doba, svetkovina Božića stavljena je na Mitrin rođendan, 25. prosinca. Borba kršćanstva protiv mitraizma toga doba izbjegla je konkurenciju i stopila svetkovine. Ono što se nije moglo pokoriti prihvatilo se, a kršćanstvo je apsorbiralo tadašnje običaje i dalo im novu sliku. Opiranje snažnim uvriježenim kultovima koji su bili živi u narodu nije imalo uspjeha. Narod se nije htio odvojiti od svoga nasljedstva bez obzira što je prihvatio novu vjeru. I nije samo mitraizam tada aktualan. U Rimu su se do 4. stoljeća slavili dani boga Sunca vezani za zimski solsticij, odnosno najkraći dan u godini nakon kojega su svi dani dulji, a noći kraće.

Zimski solsticij je tako obećanje života, baš kao što je vjernicima Isus obećanje vječnog života. U hramove se unosio kip boga Sunca koji bi tamo do kraja svečanosti ostajao, a taj se proces nazivao adventus ili donošenje. Redovno svetkovanje Božića u Rimu, prema kronografu, započelo je 356. godine. Vrlo uspješno su rituali boga Sunca postali slavljenje Isusa Krista čiji se rođendan utemeljio na taj zimski solsticij. U tu su se priču uklopili slavenski narodi koje je donijela velika seoba naroda na rimsko područje sa svojim vjerovanjima u sunce kao najveće dobro. Njihov strah da sunca ne nestane kulminirao je u zimskom godišnjem obratu ravnodnevnice jeseni nakon koje bi danje svjetlo nestajalo pred većom noći. Što ako sunca nestane? Što ako ne iziđe? I oni su se brinuli da se to ne bi dogodilo, pa se njima na zimski solsticij rađao bog Sunca, i to Svarožić, onaj kojemu je Ivana Brlić Mažuranić zapisala napjev na Badnji dan: Moj božiću Svarožiću, zlatno sunce, bijeli svijet!

Brojni slavenski poganski običaji ostali su i do danas na našem području, premda ih nije nosila liturgija kršćanstva već memorija naroda. Badnjak, njegovo unošenje i blagoslivljanje vinom i žitom za Konavle je važniji i autentičniji znak Božića od kićenja bora koje je prošireno po cijelom svijetu. Koliko god su trendovi 20. stoljeća bili uporni, u Konavle su slabije probijali. Natjecali su se susjedi ko će većega, ko će bojega ubrat u šumi i takvog ga unijet u kuću, da bi na njemu otjerali zlo i prizvali sve dobro novog Svjetla koje je pred nama. Unosio se badnjak u očišćenu kuću, molilo se uz njega, blagoslovilo ga se da bi na njemu ovih dana spalili sve zlo i krivo što su nakupili kroz godinu.

Nakon unošenja badnjaka moglo se početi sa slavljem ponoćke. Koliko je Božić obiteljski dan, toliko je njegovo dočekivanje u Konavlima bilo i veseli seoski događaj. Nakon ponoćke od matice do vlastite kuće trebalo je u svaku kuću ući, čestitati, počastiti se s malo glave od prasca, jer prasac vazda rija naprijed, a ne vaja u ove dane nase nikako. Luč je osvjetljavala čestitare koji su glasno pjevali, veselili se malom Isusu i svakom čovjeku kojega bi sreli. Ove dane se nije gledalo ko ima ko nema, niko se nije istico ničim posebnim da bi u svakoga isto bilo, u svaku se kuću ulazilo, nije moglo bit da se nekoga ponizi s imanjem čega drukčijega, jer pred Bogom smo isti. U svakoga je bila glava i brašenica. Mudrost koju čujemo od starih kazivača navodi nas na razumijevanje onih zagovora zbog kojih se to svjetlo toliko i veličalo u Isusovu dolasku.

Za razliku od svih obreda zazivanja svjetla u suncu, s Isusom Kristom kršćani su dobili potvrdu vlastitog svjetla jer za razliku od boga Sunca, Isus Krist se rodio kao čovjek, mislio je i osjećao kao čovjek, a bio je Sin Božji, sam Bog. Ljudi su slavili Boga u čovjeku, malom djetetu. I u tom činu skromnog rađanja u štalici, jedan Bog otvorio je vrata mogućnosti da svi dotaknu božansko. Rođenje Isusovo čekalo se u svim kolendama, a u Konavlima se čak od Velike Gospe u tricama odbrojavao taj veliki događaj. I premda je u kršćanstvu Uskrs najveći blagdan, Rođenje Isusovo i dolazak svjetla u najvećoj tami trenutak je koji nam donosi najveću nadu da će sutra biti više svjetla, barem koliko kokot učini nogom, a sa svjetlom više ljubavi i zajedništva u svakom kantunu ovoga svemira.

Sretan vam Božić!