Badnji dan u Konavlima

Badnjak je zadnji dan priprema za Božić, kako onih duhovnih tako i ovozemaljskih. Sve pripreme morale su biti gotove do večernje Zdravo Marije, a tada se familija okuplja i u punom smislu započinje iščekivanje Rođenja, odnosno započinje bdijenje, što je i značenje imena Badnjak. Stoga i ne iznenađuje činjenica da je Badnji dan od svih adventskih dana najbogatiji raznim tradicijskim običajima.

Na Badnjak se čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona, uspije sve u kući i oko kuće počistiti te pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za Badnju večer te mrsne za sutrašnji Božić. U davna vremena na Badnji dan se nije ručalo i strogo se postilo. Jelo bi se o večeri štogod posno, a od slatkoga suhe smokve i prikle. Ribu ili sočiva uskoro je u Konavlima zamijenio bakalar koji je s vremenom postao obavezni posni ručak. Bakalar je u prvoj polovici 20. stoljeća bio dostupniji i jeftiniji nego danas. Tko ni to nije mogao priuštiti spremio bi ribu ili samo sočivo.

Budući da se hranu moralo pripremiti bez tragova mesa i životinjskih masnoća, žene bi uoči Badnjeg dana oprale sve kačule, kotliće i teće u lisiji. Poslagale bi kačule od najmanjeg u najveći i prokuhale s pepelom i vodom da se sve odmasti. Žene su također imale zadatak pripremiti cijelu kuću za unošenje badnjaka. Kuća se temeljito čistila od vrha do dna, roba pripravljala i pazilo se da čega ne bi usfalilo za te dane. Obavezno bi se očistilo i ognjište i sav alat oko ognja gdje će se staviti badnjak. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljno drva za naredne dane.

Nekoliko dana prije Božića muški su ukućani bili zaduženi za branje badnjaka, a u novije vrijeme bere se i dubak ili bor koji se kiti na Badnji dan. Ako u kući nije bilo muških, badnjak bi brao netko od susjeda. Što veći i deblji badnjak, to ponosniji ukućani, pa je tako badnjak znao bit težak i do 100 kilograma. Takvoga bi potezali volovima do kuće. Držalo se da je kuća uglednija ako ima veći badnjak, stoga su se susjedi često natjecali tko će ubrati većega. Budući da su u novije vrijeme špaheri zamijenili tradicionalna ognjišta, počeli su se unositi mali badnjaci, dugi četrdesetak centimetara.

Uz badnjak se donosila i koruna, velika grana lovorike koja je služila za korunavanje, ponegdje uz naranče. Mladići bi odlomili grančice lovorike i zataknuli ih na sve kvadre u kući. Na pragove vrata i prozora objesile bi se kite lovorike. Zakitile bi se sobe, štale, vinice, uljanik, ostožjer, gumno i druge prostorije. Korunavanjem se u ovo doba godine, kad je zelenila najmanje, prizivalo životnu snagu, a odbijalo zle sile. Kad bi se čuli pucnji iz pušaka, žene bi se skupile s ostalim ukućanima dočekati domaćina s badnjakom.

Svi šesni, u lijepoj robi i čistoj kući u zajedništvu bi se veselili blagoslovu badnjaka. Nakon blagoslova, mlađi ukućani spravili bi se i pošli bi po selu nazdravljati i kolendavati, a domaćica bi stavila kuhati svinjsku glavu. Pripravilo bi se još što god bi trebalo za veliku festu i svi bi se opet sastali na ponoćki koja je u davna vremena bila u četiri ujutro.

kićenje bora u Zavičajnom muzeju Konavala
MIGK-FOT-44

Badnji dan i Badnja veče, puni običajnih rituala, simbolike i živopisnih radnji slavili su se u miru, nadi i veselju, skromno, a bogato. Iako je s vremenom sva mijena obiteljskog, društvenog i gospodarskog života Konavala utjecala i na običajnu tradiciju osiromašujući ju i pridodajući joj tendencije moderne povijesti, u Konavlima običaji Badnjeg dana aktivno žive u kolektivnom sjećanju, a dobrim dijelom u modificiranom ruhu i koegzistiraju sa svim novitetima božićnog slavlja. Jedan je to od upečatljivijih dana u godini u kojem je magijsko, ritualno i religijsko isprepleteno već vjekovima, a za koje lako pomislimo da je neprolazno.