Dječje božićne igre u Konavlima

Blagdansko darivanje duboko je utkano u narodnoj tradiciji predbožićnog i božićnog perioda te uvelike pridonosi ozračju najveselijeg razdoblja u godini ispunjenog pjesmom, slavljem, okupljanjima, molitvama, čestitanjima, brojnim običajnim postupcima i poslovima. U tradicijskoj kulturi darovi su bili skromni, uglavnom u vidu ondašnjih slastica poput oraha, mjendula, voća ili pokojeg odjevnog predmeta kao što su bječve, a darivana su najviše djeca, iako se darivalo i među odraslim članovima familije, kao i među čestitarima, kolendarima, djevojkama i mladićima.

Darivanje djece je najčešće usko povezano s određenim blagdanima i običajima poput darivanja otkupljivanjem na Djetinjce, Materice i Očiće ili putem prepoznatljivih tradicijskih likova predbožićnog perioda sv. Barbare, sv. Nikole, sv. Lucije i, naravno Malog Isusa. Prema djeci se za vrijeme blagdana naročito blago odnosilo i za razliku od svakodnevnog života gdje je dječja igra ponajviše bila prateći dio radnih obaveza, u blagdansko doba igra je postajala zasebna aktivnost i atrakcija.

Tradicijske božićne igre usko su povezane s blagdanskim darivanjem mjendulima i orasima koji su u božićnom periodu postajali glavni predmet igre, odnosno sami rekviziti dječjih igara. Igre s mjendulima i orasima bile su zabavne i atraktivne početkom prošlog stoljeća dok su ove poslastice još bile rijetkost. Mnoge igre održale su se dugo, odupirući se svim promjenama u narodnom životu, a neke od njih koje su doprle do naših dana u kolektivnom sjećanju su gradac, vatjavice i na rupice.

Najpopularnija među njima je zasigurno bila igra na orave ili na mjendule, poznatija kao gradac. Tri mjendula se stave jedan do drugoga i četvrti odozgo, pa ih redom gađaju petim mjendulom s udaljenosti od 4 metra. Igrač koji pogodi četvrti orah dobije sve, u suprotnom gubi svoj. Prema broju namještenih mjendula gađa se s tri, dva ili s jednog metra duljine. Namještanje četiri mjendula zove se penjanje grada, a manje penjanje tri, dva ili jedne pice.

Nadalje, orasima ili mjendulima igraju se i na koturiće ili vatjavice. Na jednoj strani se postavi orah ili mjenduo, a na drugoj neki predmet ukoso, najčešće komad kupe. Igrači igraju naizmjenično, igrač niz kupu pušta orah ili mjenduo, ovisno o tome što stoji na drugom kraju kupe, i nosi ono postavljeno ako ga pogodi. Ako ga ne dodirne, gubi svoje.

Zadnja nama poznata igra s mjendulima je igra na rupice. U zemlji bi se napravila rupica koju bi zatim igrači gađali iz daljine. Naravno, igrač koji pogodi rupu i mjenduo ostane u njoj, pobjeđuje. U slučaju da mjenduo odskoči iz rupe, kažiprstom bi se gurao dok ne upadne nazad u rupu. Djeca su ove igre znala igrati i tijekom godine, ali posebnu radost su činile tijekom božićnog vremena kad su između ostalog imale i ulog i nagradu pa je mogućnost udvostručenja blaga, unatoč riziku od gubljenja istog, izazivala dodatnu radost.

Skromni tradicijski božićni darovi u rukama djece postajali su neiscrpni izvor nesputane, spontane ili propisane igre kao najizrazitijeg oblika dječje aktivnosti, u kojem skupocjenost dara nema nikakvu vrijednost, već se istinska vrijednost nalazi u samom činu darivanja i osnaživanju veza u familiji koje ono donosi. Intenzivnijem druženju unutar obitelji u vrijeme božićnih festa djeca su se posebno veselila, a otkupi, darovi, obilje hrane, pjesma i igra djeci su predstavljali najsvečanije vrijeme u godini.