Baltazar Bogišić

Baldo Bogišić u svome pariškom kabinetu – 714, Rue des Saints Peres, oko 1900.
preuzeto s Facebook-stranice Zbirka Baltazara Bogišića HAZU u Cavtatu

Ako neki učitelji narodne ekonomije neustručaše se kao glavno načelo postaviti izreku: “da se sloboda svakoga naroda mjeriti može po njegovu bogatstvu, a bogatstvo po njegovoj slobodi” premda to pravilo ima dakako iznimakah: mislimo da se ni nam neće zamjeriti ako rečemo: da obrazovanosti jednoga naroda jedno od najvjernijieh mjerila jest, bogatstvo duševnieh proizvodah u knjiga; zapisat će 1866. godine u jednoj svojoj muzeološkoj studiji Cavtaćanin, rođen na današnji dan, 20. prosinca 1834. godine. Riječ je o Baltazaru Bogišiću, čovjeku izuzetno opsežnog znanja za kojeg ne bi bilo pretjerano reći da spada u sam vrh europske znanosti 19. stoljeća.

Nakon školovanja u Cavtatu i očeve nesklonosti prema njegovom daljnjem obrazovanju, angažiran je u prosperitetnom obiteljskom trgovačkom poslu. Poslije iznenadne smrti njegovog oca Vlaha, Baldo 1858. godine odlazi u Veneciju, gdje zahvaljujući dotadašnjem interesu za učenjem već sljedeće godine polaže završni gimnazijski ispit i odlazi u Beč te se upisuje na Pravni fakultet. Budući da su mu interesi vrlo široki, usporedno sluša predavanja iz povijesti, filozofije i filologije na sveučilištima u Berlinu, Parizu, Münchenu, Giessenu i Heidelbergu. U Giessenu je 1862. godine stekao doktorat filozofije, a dvije godine kasnije u Beču doktorat prava. U bečkoj Dvorskoj biblioteci dobiva svoj prvi angažman 1863. godine i tamo će ostati pet godina u svojstvu bibliotekara na slavenskom odjelu.

Baltazar Bogišić, V. Bukovac, Pariz, 1892. godine
Zbirka Baltazara Bogišića, Cavtat

Beč je tada jedan od važnijih centara europske znanosti, a za Bogišića je i mjesto doticaja s mnogim istaknutim znanstvenicima te prilika za sklapanje važnih poznanstva. Zanima ga povijest južnoslavenskih naroda, a naročito slavensko običajno pravo. Dvije godine radit će u službi vojnog ministarstva, prvo kao školski savjetnik u Temišvaru i Petrovaradinu, a zatim, opet u Beču, kao član komisije za reorganizaciju školstva u Vojnoj krajini. Krajem 1869. godine Bogišić prihvaća poziv i odlazi u Odesu predavati na katedri poredbene povijesti prava slavenskih naroda gdje ostaje tri godine.

Slijedi rad na, moglo bi se reći životnom djelu, kodifikaciji crnogorskog imovinskog zakonika tj. Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Intenzivno će trajati 15 godina. Zakonik je, ali i sam rad na njemu, izazvao veliki interes stručne i znanstvene javnosti. Časopis Pravo prenosi vijest da je crnogorski knez Nikola u Beču, vidjevši u kojem smjeru ide Bogišićev rad na izradi Zakonika, izrazito zadovoljan te se o tome vrlo laskavo izrazio u razgovoru s austrijskim carem.
Također, jedna vijest iz 1879. godine u istom časopisu donosi crticu o japanskom ministru financija koji je povodom posjeta Svjetskoj izložbi u Parizu, zatražio sastanak s Baltazarom Bogišićem kako bi se informirao oko nekih pitanja vezano uz kodifikaciju japanskog prava.

Pismo Baltazara Bogišića Vlahu Bukovcu, Pariz, 1891.
KB-221

Baltazar Bogišić, kao sljedbenik historijske škole prava čiji je utemeljitelj njemački pravnik Friedrich Karl von Savigny, smatrao je narodnu povijesnu praksu koja se iščitava kroz narodne običaje, kao izvor prava, važnom, i za proučavanje i za praktičnu primjenu. Bogišić piše:

…narod ne pita pravne naučnike za pravo koje sam stvara, kao što uostalom, ne pita niti filologe za jezik kojim govori. Zato, pored zakona i pravne nauke, valja istraživati i običajno pravo, i to ne samo ono ranije, već i sadašnje, budući da je u njemu mnogo ostataka davnih i pradavnih ustanova.

Upravo na tim temeljima Bogišić gradi crnogorski Zakonik, ozakonjujući narodno pravo, ali prevodeći ga na moderne potrebe društva. Zakonik je proglašen ukazom knjaza Nikole te je stupio na snagu 1888. godine. Bogišić se posvetio daljnjem znanstvenom radu i putovanjima, ali na opetovane molbe knjaza Nikole, kako bi nadgledao primjenu novog zakonika, prihvatio je mjesto ministra pravosuđa.
Od zasluženog umirovljenja 1899. godine boravio je uglavnom u Parizu.

Olga Solovjova: Baltazar Bogišić, Pinakoteka župne crkve sv. Nikole

Baltazar Bogišić, pravnik, povjesničar prava, etnograf, kolekcionar, putnik, erudit u punom smislu riječi, bio je član nekoliko europskih akademija. Govorio je sedam jezika. Uistinu bogata i raznovrsna Bogišićeva znanstvena i kulturna djelatnost materijalizirana je u njegovoj ostavštini, danas muzeju – Zbirci Baltazara Bogišića, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Cavtatu.
Narušena zdravlja, Baltazar Bogišić umire u Rijeci, na putu prema rodnom Cavtatu, 24. travnja 1908. godine.