Lukjernice, mala kućna sunca

KB-701 lukjenar

Vatra je jedno od najvažnijih otkrića čovječanstva. Osim što grije, ona osvjetljava i omogućava nam da vidimo u mraku. Prema grčkoj mitologiji, Prometej je ukrao vatru iz Hefestove kovačnice i dao je ljudima. Zbog svog zločina prema bogovima kažnjen je tako što je okovan na vrh Kavkaza gdje mu je orao svaki dan kljucao jetru, a na ljude su bogovi poslali sva zla preko Pandorine kutije. Ta simbolična krađa vatre ustvari je poimanje da upravljane vatrom ljude čini slične bogovima i samim time je to grijeh protiv prirode. Ipak, vatra je postala neizostavni dio ljudske svakodnevice, bez koje je život bio nezamisliv.

Ljudsko oslanjanje na ono što vide do otkrića vatre je stvaralo veliki problem jer u mraku ljudi vide znatno lošije od velikog dijela životinja, posebno grabežljivaca. Ovladavanje paljenja vatre omogućilo je obranu od životinja, ali je i dalo čovjeku mogućnost da vidi u mraku. O uskoj povezanosti svjetla i vida najbolje prikazuje latinska riječi lux koja znači svjetlo, a ujedno je i korijen imena svete Lucije koja je zaštitnica vida. U hrvatski jezik riječ lux ušla je u inačici luč, a njena tvorenica lučiti znači rasvjetljavati ili shvaćati. Iz toga vjerojatno i dolazi blagoslov prosvijetlila ti se pamet. Možemo vidjeti kako je vatra koja daje svjetlo neobično važna za čovječanstvo.

KB-192 svijećnjaci

Kako se može vidjeti, mrak je predstavljao nešto nepoznato i strašno. Zbog toga ne čudi što se gotovo sva mitska bića tradicijskih vjerovanja pojavljuju upravo noću. Noć je prijatelj vješticama, vilama, tencima i lorcima, a ljudima u noći nije mjesto. Još uvijek su u Konavlima poznate priče o ovim bićima, ali i ruganja s onima koji su navodno naletjeli na lorka jer su popili čašicu više. Prema kazivačima oni što su išli po mraku vazda bi na nešto nalećeli, tako su jednom pokonji Śćepica i u njega brat išli uza stranj i biće se učinuli. U stranju zna bit jeke i kako bi neko od njih glasnije pričo tako bi odjekivalo, a kaže Śćepica: siguro je lorko, oćemo li se vratit pa ga saśeć dikelama ili bježat koliko nas noge nose? A iz stranja čuješ jeku dikelama i oni, normalno, trči doma.

Nisu se Konavljani uvijek sukobili s lorcima, nekima se na mjesečini učinilo da je na dvoru lupež. Tako je jedan dobro popio i na onom mjesečini mu se učinilo da mu neki čojek stoji pred kućom i on s njim u svađu i počne udarat pestima dok više nije mogo. Ujutro govori kako sam mu izdavo, a kad je došo na vrata vidi murva krvava.

Za borbu protiv mraka ljudi su koristili razne stvari. Među prvima se koristilo upaljeno drvo ili baklja. Ipak, na taj način gorljiva tvar brzo nestane pa se u Konavlima najviše upotrebljavala glavnica ili bica, deblje kratko drvo kojem bi se vrh užario na ognjištu. Mnogi kazivači povezuju to sa svojim djetinjstvom; stari judi bi nosili bicu pa bi njome mahali, a žar bi onda svijetlio. Kad bi se išlo u śuśeda nosila bi se bica i ostaviš ju predvratima, ako se udune, onda ju staviš u ognjište i jopet dobro.

ZMK-371 petrolejka

Doduše, treba imati na umu kako se drva nisu razbacivala jer nijedna država nije dozvoljavala prekomjernu sječu i drva je bilo malo pa bi mnogi išli po mraku na opipe. Kazivači će reći išlo se prije po mjesečini, na opipe, snađeš se. U nas prije nego su asfaltirali je bio makadam i to vidiš jer je bijelo. E, a kad su asfaltirali, jedan je išo doma i finuo u drači, e vuk ga zaklo ko ga zacrni.

Za razliku od drva koje gori žarom, tekućine kao ulje ili benzin gore plamenom, a samim time daju bolju svjetlost. Mediteranski je svijet zbog obilja maslina brzo počeo koristiti ulje za gorivo svjetiljki. Prve takve svjetiljke bile su keramičke posude s malim otvorom kroz koji se stavljao fitilj u ulje i dok ima ulja, fitilj gori. U Konavlima se uljane svjetiljke zovu lukjernice, a s njima se služilo po kući. Kako kazivači objašnjavaju, nijesi mogo rizikat i ić po kući s bicom, još da se štogod užegne, nego bi nosio lukjernicu. Staviš malo krpe i tisneš u nju, a bitno je da ima uja. Nije se išlo s njome kroza selo jerbo nema uja na bacanje, nego samo kroza kuću.

ZMK-571 fero

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u upotrebu sve više ulaze petrolejke, odnosno svjetiljke na benzin. One su davale bolje svjetlo od uljarica, ali su u početku bile skupe ili, kako bi to kazivači rekli, tega ti je bilo samo u bojim kućama, lukjerna je bila jeftinija, ali si ovu na petroj mogu smanjit i pojačat, koliko ti treba.

Vid Vuletić Vukasović zabilježio je krajem 19. stoljeća da se u Hercegovini, ali i u dubrovačkom kraju, u što vjerojatno uključuje i Konavle, u kućama koristi dno potrošene posude u koji se stavi loj, mast, maslo ili ulje. Zatim se u posudu stavi stijenj od prtene krpe i upali se noću kada se stavi na peć ili drugi dio pokućstva. Lukjernica se i ranije koristila i uglavnom je bila od gožđa koja je, prema kazivanjima, sprijeda imala nos, a straga rep za koji bi se lukjernica objesila.

Osim svjetiljki, u kući su se koristile i svijeće koje se u Konavlima uglavnom zovu šterike ili štelike, ovisno od sela do sela. Sve donedavno šterika je bila predmet koja je uvijek trebala biti u kući, barem jedna ako nestane struje. Ipak, one su se više upotrebljavale za stolom u vrijeme jela, ali ih je trebalo imati za ne daj Bože ako kogod umre ili za zavjet protiv prirodnih nepogoda. U Konavlima su uglavnom bile od loja, odnosno lojanice, dok su svijeće od voska bile rijetke. Oni što su držali pčele imali su i voska, ali i to se gledalo prodat. Voštanica je bilo u crkvi, a u nas se činila od loja. Neku krpu uvajaš u loj i eto ti šterike.

ZMK-574 petrolejka

Danas je nezamislivo da nema ulične rasvjete ili da na duže vrijeme nestane struje. Mrak koji je naraštajima bio najstrašnija stvar, mlađim generacijama je nezamisliv sve dok ne odu u šumu ili izvan civilizacije, a i tada džepnom lampom ili mobitelom mogu rasvijetliti put bolje nego li bilo koja lukjernica. Električna energija tako je u prošlosti ostavila lorke, ali i lukjernice, ta sunca konavoskih kuća u mračnim noćima, a stariji će ih i danas pamtiti kao nešto toplo i samozatajno, gotovo mistično.