Konavle – granica u kiši

Započeo je onaj vlažniji i hladniji dio godine kad se sve češće s radija čuje: Umjereno i pretežno oblačno, mjestimice s kišom, na Jadranu i pljuskovi s grmljavinom… U Konavlima, ako su pogodili, to zvuči ovako: nema kopanja, pune se gustjerne, kupus raste, čini se zemja, pod pločom tufina, a u kostima mideca. S prvim južinama započinje naša zimska jesen. Donosi je jugo, koje ovdje vlada sve do proljeća.

Kako su na jadranskoj obali dvije klime, ona na sjevernom i ona na južnom Jadranu, tako je jugo na jugu specifično. Pa dok zimi na sjevernom Jadranu harači opasna i hladna bura, na južnom ona donese hladnoću, ali i čistoću od vlažna zraka juga koji je ovdje dugotrajan.  

Jugo je vjetar koji stvara južinu i donosi kišu. Nakon vreline ljeta, dobrote babljeg ljeta i pokojeg dana mratinjeg ljeta vrijeme je za kišni dio godine. Treba napunit gustjerne, lokve i pučeve, sprat okolna brda i brežuljke i pripremit plodnu zemlju za novu poljoprivrednu sezonu. A za sve to treba kiša koje kod nas ima dovoljno, toliko da ljudima da po glavi. Tako je zbog svog intenziteta južina na dubrovačkom prostoru postala više od meteorološke pojave, ona je ljudima na južnom Jadranu stanje, bivanje, okruženje koje traje i djeluje na ljude. Nije ni čudo da je pravosuđe Dubrovačke Republike držalo da nema vijećanja i donošenja odluka za vrijeme šiloka i južine.

Veliki valovi na moru, kišno i oblačno vrijeme koje traje s prekidima do kraja zime, a završava svoju vladavinu s tri marčane bure, poneki fortuno ili ti orkansko jugo, dubrovačka je pa tako i  konavoska meteorološka priča ovog dijela godine. Oblaci se nabiju, a ako se i razvedri, s mora dolaze novi. Onima koji gledaju prema horizontu ne vidi se budućnost, a onima koji gledaju unutra puno je srce. Južinu u svojim oblačnim i kišnim vremenima prekidaju sunčani zimski dani, kojih nekih godina ima manje, nekih više. To su dani kad se ventaju kuće jer bura je čista žena, to su dani kad se kolje prace i suši meso da ne dođe muha. Ako ih je manje nismo zadovoljni, a ako ih je više ne piše se dobro našoj poljoprivredi jer kiša mora padat u vakat.

Jugo donosi vlažan i topao zrak sa sjevera Afrike. Kako topli zrak putuje Mediteranom, on skuplja vlagu, a kako se podiže prema gore, iznad otoka i obalnih planina, donosi kišu. Na našem Jadranu više je oborina na istočnoj nego na zapadnoj obali. Na istočnoj strani Jadrana najviše je padalina u Crnoj Gori. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji najveću količinu padalina bilježe sjeveroistočni obronci Konavoskoga polja zahvaljujući crnogorskim planinama koje podižu oblake visoko u hladni zrak i omogućuju kišu. Gdje je kiše, tu je više i voda, pa se nakon kiše pojavljuju brojni slivovi, potoci, potočine i barotoci koji prenose kišu koju nisu zarobile biljke do dna Konavoskoga polja. Do proboja tunela veliki dio Konavoskog polja bio bi zimi pod vodom, za što bi Konavljani rekli: Palo je blato. Voda bi polako otjecala jazovima i ostavljala za sobom plodnu dolinu, a danas se tunelom plodna zemlja ispire u more.

Važnost kiše za život na zemlji je presudna. To je glavni način na koji se tekuća voda, neophodna za sve zemaljske oblike života, raspršuje po cijelom planetu i utoliko smo sretni. Konavle su zahvaljujući svojim kišnim danima i bogatstvu vodom naseljene u kontinuitetu od prapovijesti. S druge strane, svi kojima vode nedostaje slave je i zazivaju, pa su tako narodi koji žive u sušnim i umjerenim područjima razvili svoje načine života uz kišu i bez nje. Molitve, zagovori i rituali u tim dijelovima svijeta okosnica su elementarnih životnih prohtijeva. Odnos Židova prema kiši, ili na primjer onaj od sjevernoameričkih Indijanaca koji plešu ritualne plesove dozivajući kišu, predstavlja pravo blago nematerijalne baštine tih naroda. No, ni bogatiji kišom ne zaostaju. U Indiji, koja je bogata padalinama, kiša je simbol života i izvor obilja – pa se dolazak monsuna uvelike slavi. Konavle, bogate kišnim danima, zagovaraju jedino da je bude u vakat onda kad je potrebna. Prema ujednačenim periodima padalina razvijena je lokalna poljoprivreda, običaji, vjerovanja, a svako odstupanje smatralo se zlogukim poremećajem koji će utjecati na budućnost s kojim se vaja pomirit.

V. Klaić, Uz Konavosko jezero, oko 1905. godine

I tako su u jesen Konavljani sadili žito i sočiva prije kiša, sve do Mratinja dana. Kiše će držati vlagu usjevima, a zalijevati kupuse do Božića. Sav šušanj, sve lišće koje odbace stabala kiše će sprati u niža predjela i načiniti humus kojega ne bi bilo da nije vlage. Stoga je ovo i najbolji dio godine kad se radi kompost. Posadit će se voćke i druga stabla da im kiša pomogne prodrijeti korijenjem duboko kako bi izdržale ljetne suše.

Konavoske su žene u kišnim danima u kućama vezle vezove, plele bječve, prele kuđeju uz oganj i lukjernicu, muški su navrtali palice, pleli sepete, popravljali i pleli jese, a ako bi kiša potrajala nisu stali zaludu, bjestimali su. A ženske bi ako je potrajala rekle: E moj sinko ništa potrebnije, a ništa dosadnije! Bilo bi i grubih zimskih fortunala, ali oni nisu bili opasni. Tko je u kući imao pomorca prekrstio bi se koji put više kad bi zagrmjelo, a lumine se palilo za pokojne.

A onda bi došao Božić pepeljak, kišni po mogućnosti, jer oslobodi Bože lijepa Božića i kišna Đurđev dana! Nakon Božića dolazi par lijepih hladnih dana pa veljača prevrtača, kad se jugo bori s burom, kad je vrijeme promjenjivo, južine teške i sumorne, a prvi marčani sunčani dani opasni. U marču je više lijepog vremena nego kiše, a kako je to vrijeme najvećih usjeva, sve su molitve u to vrijeme usmjerene prema nebu. Početkom 20. stoljeća jednog konavoskog izaslanika su provodili po Beču i pokazivali mu znamenitosti grada. Na pitanje znaš li ti Konavljanine koliko ovo sve skupa košta, s nokta je odgovorio Koliko i dobra kiša u marču jer ništa je ne može zamijeniti. Nevaja ni začina pro načina, pa ni juga koje nosi nevrijeme.

Proljetni fortunali bili su opasni. Kad bi se čulo da dolazi grmljavina, starije žene bi rekle: Okreni Bože u pustošne planine đe krštene duše ne dolazu. Zapalilo bi se svijeću, lumin, užeglo bi se malo blagoslovljene palme i masline što je ostalo od blagoslova i molilo da ne napravi štetu, jer nije bilo lako dočekat kiše o sv. Antunu. Svijeća koja bi se uzela u crkvi na Vodokršte, kao i blagoslovljena voda, služila je za obranu od grmljavine. Kad bi prošao sv. Antun kiša ne bi padala do Velike Gospe, a baš zbog nje pokrenuo bi se novi poljoprivredni ciklus s kupusima i ostalim povrćem. Ta bi kiša valjala maslinama i vinu ako je bilo koliko treba. Nakon nje dolazi dugo lijepo bablje ljeto koje bi nas uvelo u jesen.

Kiša u Konavlima kad pada daždi, upravo pada ko iz kabla, ko iz brusače, pada nebo na zemlju, a kad je dosta onda joj viču Stani, voda ti stala! da zemlja more pristupit. U svakom slučaju, oči su uvijek uprte u Sniježnicu: ako je vrh Sniježnice u oblaku, padat će sljedeća tri dana, a ako je grubo i oblačno, a vrh Snježnice se vidi, onda nema kiše.