Drvo mira ili dobra majka

Olea europaea ili maslina svoju dugu povijest počinje na Bliskom istoku u 3. ili 2. tisućljeću prije Krista, ali svoj trajni dom pronalazi na Sredozemlju uz pomoć Grka i Feničana, a kasnije Rimljana te dopire u gotovo svaki njegov kutak. Upravo je taj novi dom zaslužan i za samo ime biljke. Naziv olea latinska je inačica grčke riječi elaea, a europaea ukazuje na najveće stanište biljke. Čini se da su Egipćani i Armenci otkrili kako se od ploda masline može dobiti ulje, ali svoju punu moć maslina će pokazati za vrijeme antike kada postaje glavni izvor masti narodima Sredozemlja, a zbog toga i jedna od najvažnijih biljaka s mitskim obilježjima.

Biljka masline zimzeleni je grm ili stablo iz istoimene porodice, a može narasti do 10 metara visine. Deblo je kvrgavo i asimetrično, a krošnja razgranata. Korijen masline je vretenast i razvijen te prodire duboko u zemlju, dok se bočno korijenje pruža u skladu s krošnjom. Kora je u početku siva i glatka, a starenjem postaje hrapava i ispucala te njena boja postaje tamnija. Listovi su nasuprotni i zimzeleni, dugi 3 do 10 cm, a široki do 2 cm, kožnati su i cjelovitog ruba. Cvjetovi su dvospolni, jednodomni i sitni, a rastu iz pazušaca listova u duguljastim resama. Oplodnju obavljaju pčele i vjetar od travnja do lipnja nakon čega se formira koščati jajasti plod koji sazrijeva u listopadu i studenom. U početku je zelene boje, a sazrijevanjem tamni do crne ili smeđe zelene. Etimološki riječ maslina dolazi od riječi maslo, što u staroslavenskome označava bilo koju vrstu masti.

Maslina je izrazito skromna biljka i ne zahtijeva mnogo vode ili gnoja. Ipak, svoju ljubav pokazuje suncu, bez kojega gotovo ne može živjeti. Zato je rasprostranjena najviše na prisojnim padinama do 700 metara nadmorske visine. Osim što je otporna na sušna razdoblja s visokim temperaturama, može preživjeti kraća hladnija razdoblja do – 10 ℃. Usprkos vezanosti masline za škrtu kršku zemlju, danas se sve više može naći i u poljima jer određene sorte zahtijevaju više vlage i plodnija zemljišta. Maslina se najčešće razmnožava vegetativno, pa se odvajanjem mladice od korijena dobije sadnica. Zbog jednostavnosti održavanja i izrazite dugovječnosti od više stotina godina, ova je biljka neizostavna sastavnica svakog mediteranskog imanja, ali i simbol čitavog Sredozemlja, no pitanje je kako je ona to postala?

Razvoj trgovine u 8. stoljeću prije Krista, kao i početci feničke i grčke kolonizacije sa sobom su po Sredozemlju ponijeli vinovu lozu i maslinu. Za razliku od kontinentalnih naroda, narodi priobalja uglavnom nisu imali na raspolaganju velike travnate površine gdje se mogla napasati veća količina stoke. Nedostatak stoke nosio je sa sobom nedostatak masti u svakodnevnoj prehrani stanovništva i zbog toga je maslina kao biljka uljarica vrlo brzo dostigla egzistencijalnu važnost. Ulje se, osim u prehrani, tijekom antike koristilo u obredne svrhe, za rasvjetu, ali i za pranje tijela. Mistična važnost masline naslonila se na ovu egzistencijalnu, zbog svoje zimzelenosti predstavljala je vječnu mladost, a zbog dugovječnosti održivost. Simbol mira postala je još u staroj Grčkoj. Naime, u čestim ratovima grčkih polisa maslinici su uništavani kako bi se suparnike prisililo na predaju pa su visoka stabla maslina u okolici gradova značila da tu već dugi niz godina nije bilo ratnih razaranja. Sličnu simboliku maslina je dobila u judeo-kršćanskoj kulturi, gdje također predstavlja mir jer je golubica donijela Noi granu masline nakon što je završio potop.

Pretpostavlja se da je na područje Hrvatske, a tako i Konavala, maslina stigla grčkom i kasnije rimskom kolonizacijom. Tu su je dočekali škrti škripovi Donje gore i Vitaljine, s obiljem sunca, a malo vlage, baš po njenom ukusu te je od tada prihvatila svoj novi dom, a onda polako počela osvajati i uzvišenija područja Gornje bande. Najrasprostranjenija sorta masline u Konavlima i dalje je oblica, a nešto manje ima bjelica i novih neautohtonih sorti, često nazivanih talijanka. Usprkos svojoj dugoj tradiciji u Konavlima, maslina je biljka koja je u zadnjih 100 godina prošla kroz najveće promjene u načinu uzgoja. Naime, prema tradicijskom načinu obrade, maslina bi se puštala da izraste u visinu, a plodovi bi se kupili kada bi otpali i u sebi bi imali više ulja, ali slabije kvalitete. Prema modernom načinu obrade, maslina se redovno svake godine obrezuje, a krošnja se razvija u širinu te se plodovi beru prije potpunog sazrijevanja.

Ulje se dobiva iz ploda mljevenjem, odnosno tiještenjem. Sve do sredine 20. stoljeća u Konavlima su prisutni mali kućni mlinovi koje su pokretale životinje. Prvi spomeni mlinova za masline na vodeni pogon u Konavlima su iz 19. stoljeća, kada se nadograđuju uz već postojeće mlinove za žito. Zbog loše i skupe proizvodnje ulja u primitivnim mlinicama sredinom 20. stoljeća većina Konavljana vadi rijekove maslina. Maslinici se počinju značajnije obnavljati tek nakon Domovinskog rata kada moderniji mlinovi daju kvalitetnije ulje. Premda su je Konavljani mahnito iskorjenjivali, maslina nije zlopamtilo i danas ponovno resi konavoske doce. Možda je to zbog toga što, kako kaže konavoska poslovica, maslina je kao majka kojoj se uvijek možeš vratiti.