Konavoske kletve

Već i sami znamo, a ako ne znamo, trebali bismo posvijestiti – koliko je riječ moćna. Duhovni svijet drevnih civilizacija počiva na riječima i one su sredstvo stvaranja i destrukcije. Na primjer, stvaralačka moć riječi slavi se u himnima koji se u Sumerana zovu enem, što znači riječ. U njih bog voda stvara riječju, a bog vjetra uništava, vrši destrukciju također riječima. Brojni sumerski i babilonski epovi i mitovi prikazuju riječi kao oružje, a ako nam se te civilizacije i njihova vjerovanja čine dalekima i teže shvatljivima, možemo snagu riječi oprimjeriti nečim bližim, na primjer činjenicom da Biblija, značenja Božja riječ, u svojoj prvoj knjizi, Knjizi Postanka potvrđuje stvaralačku moć riječi:
I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ – I bi svjetlost. I reče… – I bi – formula je koja se ponavlja kroz cijelu Knjigu Postanka, gdje riječima sve nastaje. Možda su još poznatije riječi iz Ivanovog evanđelja:
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše uz Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku uz Boga. Sve po njoj postade, i bez nje ne postade ništa. Onome što je postalo u njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami i tama ga ne zamijeti.

Kao što smo već napomenuli, riječi su oružje stvaranja, ali i razaranja, destrukcije. Pa tako u početku hrvatske pismene kulture, točnije, na samoj Bašćanskoj ploči, između ostalog imamo riječi destrukcije, to jest kletvu, koju je opat Držiha zapisao oko 1100. godine. Pa tako opet Držiha zapisuje kako je kralj Zvonimir pred svjedocima darovao zemlju (ledinu) svetoj Luciji, kao svojevrsnu darovnicu – a onaj tko to darovanje zaniječe: neka ga Bog prokune i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sveta Lucija. Da, upravo u početku hrvatske pismene kulture bijaše – kletva.

Etimologija riječi kletva je zamršena, a jedno od objašnjenja povezuje se s kretnjama klečanja, dodirivanja zemlje prilikom proklinjanja. U usmenoj književnosti kletva pripada minijaturnim žanrovima, ali i pragmasemantičkom žanru. To je žanr u kojem je sadržaj primaran, odnosno postoji specifična namjera čiji se učinak pojačava ako se dobro osmisli izraz. Izravni učinak u kletvama je nanošenje zla, dakle kletva je formula, kratki, afektivni izraz destruktivne želje usmjerene nekome, a nužno je vjerovanje u nadnaravno, božansko ili đavolsko posredovanje, u suprotnom kletva nema jačinu. Suprotno od kletvi je blagoslov, no o njoj, onoj ljepšoj strani medalje, drugi put.

Iako se svi zgražamo na kletve, ne volimo ih i nisu naše najponosnije riječi, ipak su Konavle bogate i ovim minijaturnim usmenoknjiževnim žanrovima. Koristili ih naši stari, skupa s nama, kao poštapalice ili stvarne želje, one postoje, zabilježene su i svi znamo barem nekoliko njih. Pa tako od onih klasičnih, zazivom božanskog sa željom nesreće: dabogda nogu slomio, dabogda imo pa nemo, dabogda vazda uzbrdo išo, nigda na vrj ne došone osvanuo dabogda, dabogda te po muama iskali, krepo dabogda, ne došo doma dabogda, jeđi to prisjelo ti dabogda, ajde ne vratila se dabogda, pomamila te Mala Gospa, smeo te Bog, smela te Bogorodica, Bog ti velike jade do.

Ono što možda ima malo više smisla, barem vjerski gledano, kletve su koje zazivaju nesreću, bol, tugu, zazivom vraga, pa tako je zabilježeno: vrag ti oči iskopo, vrag ti zdravje odnio, vrag te odnijo, vragovi s tobom gloginje mlatili ili poj s vragom u vraga.

Ako vam nije tako dražesno ovo čitati, promatrajte konavoske jezične značajke u njima, pa će vam sadržaj kletvi biti manje strašan, na primjer, u nekim je kletvama zabilježena jotacija kojom često nastaje i glas ś, na primjer: Kuća ti opuśćela, svrglo mu se śeme, smeklo se śeme, śeme mu se zatrlo, a slično je i sa sekundarnom jotacijom (đ) u kletvama: Udala se đe se ne kajala, vrata ti se đecom zatvarala, kuća ti se kućaricom zvala ili što vidiš ne viđi a što čuješ, ne čuj. Promotrite još ispadanje ili zamjenu suglasnika u primjerima: Manit išo, zmija te zapunula, žalos te juta zadesila, sve ti tice kukale samo ti kukavica pjevala, za tebe nije nego u puju pod orav i manita te vodili. Malo je lakše, zar ne?

Ako ništa drugo, iz kletvi možemo vidjeti da su se Konavljani posebno užasavali vrijeda, odnosno čira na želudcu, pa tako imamo posebnu skupinu s podnaslovom vrijed: Vrijed te prodro, vrijed te umorio, krepo od vrijeda, vrijed te predro/predrla, vrijed te satro. S jezične strane zanimljiva je i kletva vuk te izio jer je zabilježena ikavica u inače jekavskom konavoskom govoru.

Na stranu jezik, da ne izostavimo još usmenoknjiževnoga blaga Konavala, navest ćemo druge zabilježene kletve: Grom ute puko, vrat slomio, mati te ne dočekala, ne mogo rijet, ćorava te (po svijetu) vodili, ćorav išo, doma ne došo, zla te sreća srela, nalet te bilo, kuga te umorila, nataman te bilo, stani, voda ti stala, jadi te smeli, jadi ti dodijali, luda te vodili, voda te odnijela, ne bilo te.

Za kraj, malo maštovitije kletve bi bile: sinje te more radovalo, za rana iz doma pošo, neotesan, osto; mogo a nemo – imo a ne mogo; lezi doma, ne digla/digo se, grom te gromu grabio; kuća mu se soli posula; kud ćeš, ne vratio se; sve ti zgorjelo, samo klačina ne; koliko od doma stopa, toliko otamo godina; sve mu gorjelo osim krsne svijeće i klačine; u kam se uprla/upro i lozu grizo/grizla.

Kad smo već u usmenoknjiževnim pričama, palo nam je na pamet da bi se ona poznata poslovica tko tebe kamenom, ti njega kruhom, mogla prevesti u tko tebe kletvom, ti njega blagoslovom, pa ćemo vas uskoro opremiti i konavoskim blagoslovima, konavoskim zlatnim riječima. Ali, kasnije, jer zasad je, i nama i vama, svih riječi, a pogotovo ovih, blago rečeno – taman mjera.