Čičimak

Put svile donio je na Mediteran toliko toga. Iz Kine su pristizala dobra među kojima su danas na Mediteranu mnoga smatrana tradicionalnima. Od različitih umijeća do otkrića iz Kine su otvorenim putem svile dolazile i rijetke i dragocjene biljne vrste koje su do tada ovom dijelu svijeta bile nepoznate. Tako limuni i naranče, koliko god pripadali ovom našem podneblju, svoje podrijetlo duguju trgovcima koji su Rimskom Carstvu dopremali egzotična blaga. A i u nazivu za narančine, mandarine, ostao je prizvuk lozinke koja otvara vrata podrijetla i odnosi nas na kineski dvor.

Nisu agrumi jedini stigli od tamo, tu su i manje tradicionalni kivi i kaki, a od ostalih je ipak na najplodnije tlo stigla murva. S murvom je stigla i svila, ne samo ona u balama i motovilima pređe zbog koje se putovalo daleko, već ona zbog koje se na tren prestalo toliko trgovati, ona u jajašcima, koja su se prošvercala preko granica te zemlje i zbog koje su mnogi stradali. Osim svile sliku Europe su promijenili ostali kineski izumi, razni lijekovi, hrana, alati i sve što je toliko drukčije, a korisno bilo na Dalekom istoku. Put svile povezao je daleke zemlje, a među ostalim razmijenjenim dobrima mnoga su koja su se uvriježila u tradicijske, pa i svakodnevne okvire u kojima živimo, znatno prije suvremenog trgovinskog uvoza baziranog samo na brojkama.

Jedna od Meditarenu poznatih i domaćih biljaka, koja je također stigla iz Kine je i čičimak, žižula ili na engleskom jeziku Common jujube. Udomila se na istočnom i zapadnom mediteranskom području kultiviranjem, premda je ima i samonikle, odbjegle po prigodnim joj staništima. Stigla je na Mediteran negdje u prvom stoljeću s već dobro utabanim putevima svile kao vrijedna i važna vrsta. Naime, u Kini oko Žute rijeke prapovijesna arheološka nalazišta svjedoče o 7 000 godina staroj upotrebi ove biljke, a sam uzgoj prisutan je već 4 000 godina i spada u najstarije kultivirane biljke. Koristila se i kao hrana i kao lijek, pa je pripadala, kao i danas, važnijim uzgojnim vrstama.

Kod nas to nije tako, nama je čičimak egzotična vrsta koja raste po starinskim vrtovima i koju se može ponekad kupiti na dubrovačkoj placi. Svakako, puno rjeđe i manje nego što čujemo iz sjećanja i kazivanja starijih ljudi. Poznato je da se u starom Dubrovniku prodavalo čičimke na žmule, kutliće napunjene plodom, te da su bili poslastica jeseni.

Čičimak ili žižula (Zizyphus jujuba) pripada porodici krkavina (Rhamnaceae). Manje je stablo visine do pet metara, guste krošnje i povijenih grana. Granje je trnovito, na sličan način, ali nešto manje od pripadnice iste porodice, crne drače. Lišće raste na lisnim grančicama koje su duge dvadesetak centimetara. Listovi su naizmjenični, duguljasti, kožasti, blago nazubljeni s tri uzdužne biljne žile. Sjede na peteljkama uz koje su i po dva nejednaka trna. Cvjetovi su žuti, maleni, javljaju se u lipnju, skoro da ih ne primijetimo dok ih pčele ne počnu posjećivati.

Plodovi, ovisno o vrsti, mogu biti jajasti ili kruškasti. Vrste s kruškastim plodovima daju znatno veće plodove i prije dozrijevaju. Mladi plodovi dok nisu zreli su svijetlozelene boje koja se u jesen pretvara u žutu, a kasnije i smeđu. Kad su smeđi, tad su jestivi. Oko tvrde koštice je meso teksture jabuke, slatkog, osvježavajućeg okusa koje postaje brašnasto kako stari. Mnogi ih jedu tek kad se smežuraju, kad stvarno nalikuju na datule.

Čičimak raste baš kao i Bella luigia u kortama, vrtovima ljetnikovaca, starinskim vrtnim uređenim prostorima, po neoskvrnjenim dijelovima predgrađa Dubrovnika, u cavtatskim kortama, u brojnim konavoskim okućnicama, u zapuštenim ili kultiviranim vrtovima. Najčešće nadživi vrtove u kojima je posađen, a i lako se širi. Oko starih čičimaka uvijek se mogu naći mladice koje niknu iz otpadnutih zrelih plodova priključene na majčin korijenski sustav.

Čičimka se da naći i po mediteranskom primorju samoniklo, podivljalog iz uzgoja, premda u Konavlima redovni požari naprave svoje te ga nema u divljini. Podnosi veliki raspon temperature, podnosi hladnoću, čak i dugotrajni minus temperatura, ukoliko žile nisu u mokrom. Podnosi i suše, pa u vrtovima opstane bez zalijevanja i kad ostali kultivari odustanu. Ne maćava se, dakle ne obolijeva i ne napadaju ga nametnici. Kako ga ne treba ničim tretirati, voćka je to koja daje posebno zdrave plodove.

Plodovi se jedu svježi ili se prave rakije i marmelade. Može ga se i sušiti, a Kinezima je ova biljka dio medicinskog liječenja većeg raspona bolesti. Najčešći je sastav pripravaka za liječenje napetosti i nesanice. Dio je sastava pripravaka kojima se tretiraju stresom uzrokovane demencije i preopterećenost. Čičimak je dobar za pamćenje i za učenje – dakle, nikad kao danas aktualna potražnja za dobrobitima ove biljne vrste.

Ipak, ovu jednostavno uzgojivu i nezahtjevnu voćku ne koristimo dovoljno, osim kad treba nekoga upozoriti da su mu nikakve šanse da provede svoju volju nad nama. Bilo da smo kao djeca tražili nešto od odraslih, bilo da smo nekoga nagovarali na nešto, najčešće bi penjanje na čičimak upućivalo na nemogućnost provedbe. Tko se, kad i zašto peo na čičimak ostaju mala lokalna veselja u vrelu baštine koja se uvijek reciklira i iznova nudi.