Dušni dan

Stećci na Svetoj Barbari

Sjećanje na sve vjerne mrtve u Katoličkoj Crkvi obilježava se 2. studenoga i naziva se još Dušni dan, a od starijih kazivača može se čuti još Mrtvi dan. Ovaj blagdan nastao je u benediktinskoj opatiji Cluny krajem 10. stoljeća, ali će se cijelom Crkvom proširiti tek u 14. stoljeću. Naime, ako se pojednostavi teologija, svi ljudi koji dođu u raj smatraju se svetima, a oni ne moraju biti posebno proglašeni od Crkve pa je zbog toga ustanovljen blagdan Svih svetih. S druge strane, za vrijeme srednjega vijeka jedno od gorućih teoloških pitanja bilo je što se događa s dušama koje ne zaslužuju pakao ni raj. Tako je stvoren pojam čistilišta, odnosno mjesta gdje se duša treba molitvama vjernika očistiti kako bi dostojno ušla u slavu rajsku. Upravo zbog ideje molitve za duše svih mrtvih uspostavlja se ovaj blagdan.

Za razliku od duhovnog karaktera smrti, onaj svjetovni promatrao je materiju. Ideja materije vezana je za zakopavanje pokojnika, ali i niz običaja vezanih uz to. Naime, biće koje prelazi u transcendentno više nije prisutno u ovom svijetu pa bližnji najviše pozornosti daju upravo tome nedostatku koji je nastao, a manje odredištu prema kojemu se bit toga bića uputila. Kult predaka s korijenima u prapovijesti obilježava grobna mjesta pokojnika i na taj način stvara dojam da su još uvijek prisutni. Način ukopavanja mijenjao se kroz povijest, usprkos činjenici da se etnička zajednica najteže odlučuje na promjenu načina ukopavanja.

U Konavlima se kroz povijest više etničkih skupina međusobnim prožimanjem mijenjao način ukopa. Naime, tijekom prvog tisućljeća prije Krista Iliri su se ukapali u grobnice, od kojih su najuočljivije gomile. One se nalaze na uzvišenim mjestima i danas pružaju nevjerojatan prizor, a pokojnik se ukapao skeletno s grobnim prilozima. Dolaskom Rimljana polako se mijenja način ukopa. Rimljani su priznavali spaljivanje i skeletni ukop, ali groblja nisu smjela biti u naselju pa su grobne spomenike uglavnom podizali uz glavne ceste. Ti su grobovi najčešće funkcionirali tako da se tijelo ili urna polože u raku koja se zatrpa zemljom i na nju stavi nadgrobni spomenik. Spomenik je mogao biti u obliku oltara ili kamene ploče s natpisom, a kada se radilo o izrazito bogatoj osobi napravila bi se čitava grobnica, odnosno mauzolej. U Konavlima je pronađeno više nadgrobnih spomenika s natpisima iz rimskog perioda, ali i nadsvođene grobnice.

Dolazak kršćanstva postupno donosi promjene u način i mjesto ukopa, iako su mnogi pogrebni običaji iz rimskog razdoblja ostali i do danas. Kada u Konavle prodiru Slaveni, dolazi do simbioze poganskih i kršćanskih običaja ukapanja. Do razvijenog srednjeg vijeka kršćanstvo se utvrdilo u Konavlima, ali zbog pograničnog položaja, sve do dolaska Dubrovačke Republike u Konavlima će koegzistirati katoličanstvo, pravoslavlje, Crkva bosanska, a moguće i neke hereze ili ostatci poganstva. Usprkos tome, grobna arhitektura već tada se veže uz crkve.

Izrada grobnice oduvijek je ekonomski izdašan pothvat pa zato ne začuđuje što su često grupne, obiteljske ili seoske. Posebno bogati pojedinci mogli su priuštiti izgradnju ukrašenoga stećka koji je popularan u razvijenom i kasnom srednjem vijeku. Dolaskom Dubrovačke Republike, uvodi se katoličanstvo kao jedina moguća religija, a ujedno se omogućava ukapanje u crkvama, što je postalo izrazito popularno u samome Dubrovniku još u 13. stoljeću. Novoizgrađeni franjevački samostani u Pridvorju i Cavtatu postali su tražena ukopna mjesta.

Od 16. stoljeća Konavljani počinju podizati nadgrobne spomenike s natpisima. Ipak, većina Konavljana nije mogla priuštiti obiteljsku grobnicu unutar samostanske crkve ili župne crkve. Neke su obitelji gradile više grobnica u koje su se naizmjenično ukapali, ili je jedna grobnica bila za žene, a druga za muškarce. S druge strane, nekoliko obitelji zajedno je podiglo grobnicu. Usprkos tome, sam ukop u crkvama bio je rezerviran samo na bogatije Konavljane, dok su se ostali pokapali na seoskom groblju uz grobnu kapelu.

Gotovo sva konavoska groblja imaju neimenovane grobnice koje polako padaju u zaborav. One neimenovane grobnice za koje se zna čije su, uglavnom su seoske, odnosno grobnice više susjeda ili zaselka pa su vjerojatno i one zaboravljene imale istu namjenu. U nekim konavoskim selima takve su grobnice funkcionirale sve do druge polovice 20. stoljeća kada se sve više obitelji odlučuje na podizanje obiteljskih grobnica. Grob je uvijek povezan s kućom, kao i zemlja, a ne s prezimenom, pa tako nisu neobični slučajevi u kojima grobnicu naslijedi domazet, ali se događa da u takvom slučaju nastaje nova grobnica. O Svim svetima groblja se posjećuju češće nego li inače, ali sve je više starih grobova bez cvijeća i bez ljudi koji se pred njima mole, dio njih prođe pokraj grobova ne znajući da su u njima baš njihovi predci.