Rafo Bogišić

Konavoski zaseok Pičete, administrativno dio Dubravke, sela nekad znanog kao Mrcine, mogao bi se slobodno zvati i zaseok akademika. Naime, iako rođen u Cavtatu, znanstvenik, pravnik i etnograf, član nekoliko svjetskih Akademija, Baltazar Bogišić korijene vuče upravo iz Pičeta. On će, još tamo 1866. godine, zapisati:
Ako se ikoje drugo doba svjetske povjestnice moglo ponositi ikakvom prednosti prema našemu vieku, to se zaista i naš viek može puniem pravom ponositi, da je spoznao veliku važnost javne prosvjete i razprostranjena nauka.

I upravo će ta svijest o važnosti nauka, ali i poziv za prenošenjem znanja, obilježiti neke dobro poznate nam Pičećane. Među poznatijima je akademik Rafo Bogišić. Rodio se u Pičetama 1925. godine. Nekoliko razreda osnovne škole pohađao je u Dubravci da bi se zatim upisao u franjevačku Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Bilo je to olovno ratno vrijeme. Na pragu završnog razreda 1944. godine u Dubrovnik ulaze partizani. Dogodit će se Daksa gdje će živote izgubiti i neki njegovi gimnazijski profesori. Početkom 1945. godine Rafo će biti mobiliziran u vojsku gdje će ostati dvije godine, a izravne ratne sukobe doživjet će u Istri.

O osobnim patnjama vezanima za to vrijeme nešto će zapisati u Dnevničkim zapisima iz jeseni 1985.

Na obali u Gružu ukrcavali smo se u brod mi dubrovački klerici, sjemeništarci i bogoslovi, konačno »primijećeni« i mobilizirani. Do toga dana, a od listopada prethodne 1944. godine, mirovali smo u svojim sobama i hodnicima, u strahu očekujući dan kad će i nas »pokupiti«. U tom očekivanju prolazili su nam dani i sedmice one sive i tužne jeseni. Na gruškoj obali našli smo se na samom početku veljače, sutradan nakon Svetoga Vlaha. Došla je i mati iz Konavala. Stala je na mokroj, kišom opranoj obali, šutljiva, jadna, crna i zamišljena, naizgled smirena, ali sva u duši zgrčena pri pomisli kamo odlazim i u čije ruke upadam. Već dva mjeseca ništa nije znala o sinu Matu čija se satnija raspala u Rijeci dubrovačkoj pri povlačenju hrvatske vojske, a on se, dan nakon što su »oslobodioci« ušli u Dubrovnik, odazvao naredbi — proglasu upućenom svima »koji su služili u neprijateljskim jedinicama«. Nije znala mati da je Mato mrtav, da su ga prije dva mjeseca, na samu Novu godinu 1945, ubili »u bijegu« negdje u okolici Trebinja. Prateći tada mene, gledajući, nepomična i mračna, prema brodu koji se polako udaljavao, Matovu je sudbinu možda ipak mogla slutiti.

Vrativši se doma nakon dvogodišnjih ratnih putešestvija, Rafo Bogišić završava gimnaziju i zahvaljujući racionalnom savjetu konavoskih prijatelja iz školskih klupa da je za njih najbolje da se priključe izgradnji pruge Šamac – Sarajevo pa da odu na studij u Zagreb, jer će kao sudionici radnih akcija lakše dobiti dom, a i izbrisat će političkom vrhu dobro poznate obiteljske stavove. Rafo Bogišić se upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu. Studirao je slavistiku i talijanski jezik i književnost. Nakon završenoga studija, nakratko se vraća u rodni kraj i zapošljava kao srednjoškolski profesor u Dubrovniku.

Slijedi posao asistenta na Akademijinom institutu, a zatim se zapošljava na Filozofskom fakultetu kao asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Polje njegova znanstvenog interesa prvenstveno je bila dubrovačka renesansna književnost, ali bavio se svom starijom hrvatskom pisanom riječju.

Doktorirao je na temi Književno djelo Nikole Nalješkovića. Od 1977. godine Rafo Bogišić bio je izvanredni, a 1991. godine postaje redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Među brojnim Bogišićevim objavljenim znanstvenim djelima provući će se i par knjiga fiktivnog sadržaja, svojevrsnih pseudopovijesnih romana. Radnju jednog takvog romana Dnevnik vladike Deše smjestio je u svoje rodno selo, opisujući život u ladanjskom zdanju čije su ruševine i danas vidljive u postarkadijskom pejzažu koji je nekad pripadao dubrovačkoj vlastelinskoj obitelji Saraka.

Rafo Bogišić umro je 6. listopada 2010. godine.