Minijature konavoske mudrosti

Životna iskustva nagomilana u nekoj zajednici iznjedre mudrost koja se prenosi u raznim oblicima usmene književnosti tvoreći tako poželjne obrasce ponašanja, upute za djelovanje i upozorenja. U vremenima prije tehnologije i organiziranog načina obrazovanja i pismenosti, osim vlastitog iskustva, određeni oblici usmene književnosti bili su jedini načini edukacije. Tako su stariji podučavali mlađe mudrim izrekama i poslovicama, zbog čega poslovice možemo nazvati i sedimentiranim iskustvima naših predaka koje su pretvorene u riječi kako bi nas bezvremenski upozoravale i poučavale.

Autori tih mudrosti talentirani su pojedinci koji u usmenoj književnosti nisu važni imenom i prezimenom, već se autorstvo pripisuje zajednici koja poslovicu zapravo održava na životu prenoseći ju s koljena na koljeno. Dakle, nije dovoljno da jedan autor izmisli poslovicu, već joj život daje njeno korištenje, ponavljanje, odnosno upotreba. Osim upotrebom, poslovice možemo sačuvati zapisujući ih, a zahvaljujući zapisivačima s kraja 19. stoljeća sačuvan je velik broj poslovica u Konavlima koje se više i ne koriste. Osim Baltazara Bogišića, u njihovom prikupljanju bile su aktivne i seoske učiteljice Paulina Bogdan Bijelić i Nike Balarin. U 20. stoljeću brojni istraživači u svojim prinosima donose i poslovice koje prikazuju i nekadašnji vrijednosni sustav zajednice, njihov bon-ton, etički sustav, kao što i današnje poslovice prikazuju razmišljanja i vrijednosti Konavala danas.

Kao što je već spomenuto, poslovice su odgojno sredstvo, moralni kompas, ponekad i običajno pravo kojim zajednica kroz pojedinca opominje sugovornika. Njima se nadopunjuju odgojni oblici obitelji, crkve, društva, škole i drugih oblika izgrađivanja vrijednosti i osobina u ljudima, pa tako Konavle poučavaju da je bolje steći malo poštenim putem, nego puno na nepošten način: Vaja zabalat ma i za pas stavit ili Boje je i malo s blagoslovom, nego nogo s prokletstvom.
Kako treba biti oprezan s pohlepom i cijeniti skromnost poručuje se poslovicama: Ko hoće odveće, izgubi i ovo iz vreće.; Bolje je i crn kolač negoli prazna torba ili Boje u ruci držat striježa nego po gori tražit sokola.

O mudrosti i kvalitetnoj organizaciji rada potvrđuju:

Ima i tovar snage, ali nema pameti.
Više vaja unca pameti nego sto oka snage
Kuku nogama pod manitom glavom.
Boje ti je pametno šedat, nego ludo radit.
Ko ne rani mačku, rani miša.
Što nijesi prela u čem bi žela.
Veži pa se ne nateži.

O skromnosti i štedljivosti zapisane su, a i danas se često mogu čuti i sljedeće poslovice:

Ko staro ne krpi, novo ne nosi.
Ko kupuje što mu ne treba, prodavat će što mu treba.
Ko se stara nije nakrpio, novoga se nije nanosio.
Ko ne ostavi večeri od ručka, gori je od kučka.

Zanimljive su i one koje prikazuju međuljudske odnose, pogotovo muško-ženske koje se uglavnom odnose na brak i biranje bolje ili gore polovice:

Sestra sestru udava, bačva bačvu prodava.
Ženi se od kuće pa makar i od kučke, al ne da joj kuća da bude kučka.
U muškoga vjera, ko na moru pjena.
Kad te mami i medom te mami, a kad te namami i kruha ti brani.
Boje bit žena najgorega muža nego sestra najbojega brata.

Kalendarske poslovice prikazuju navike sela i potječu iz srednjovjekovnog kalendara o svecima i prognozi vremena koja je važna za poljoprivredu, to jest za označavanje početka ili kraja nekog rada na zemlji. One iskazuju odnos zajednice prema svetkovinama kao danima koji određuju životnefaze Konavljana u godini. Neke od njih su:

Sveta Kate kokošica, mjesec dana do Božića!
Sveta Luce drvarica, dvanes dana do Božića.
Ako veljo ne izveljuje, Maro će izvragovat.
Marča igra koza tanča; čoban se zavija od glada, a pas ište hlada.
Petar prži, Ilija pali. Ili Petar peče, Ilija žeže.

I organizacija poljoprivrednih aktivnosti u Konavlima se orijentirala prema svecima i općenito prema kalendaru ovoga područja. Stoljetno iskustvo stvorilo je mudrost koja se pretočila u napomene i upute u našim poljoprivrednim poslovicama:

Kuda prođe Marko, tuda žito kratko.
Velika Gospa, velika glava, Mala Gospa, mala glava.
Đurđevi danci, prazni b(l)anci.
Do’će marač, svemu skarač.

Poslovice koje opisuju ljudsko djelovanje te međuljudske odnose najčešće su i najbrojnije. Prevrtljiva ljudska ćud i različite životne okolnosti stvorile su brojne i raznovrsne izreke, poslovice kojima se upozorava, kritizira, izruguje ili izriče sve ono što se ne može direktno reći.

Ni u sinu blaga, ni u kćeri glada.
Nesta blaga, nesta prijateja. Nesta vina, nesta razgovora.
Prđelo zrelo, a ispadalo zeleno.
Nema struka za poćerat vuka.
Krpež i trpež kuću drži.
Boje vazda djevovat nego rđavo nevovat.

Mnoge su poslovice još danas razumljive i primjenljive iako s društvenim promjenama i zamiranjem običaja velik broj gubi svoj smisao. Mijenjanjem društvene stvarnosti poslovice postaju neshvatljive, kao takve se prestaju upotrebljavati i jedino zapisivanjem i tumačenjem omogućavamo njihovo očuvanje, ali i dobivamo uvid u kontekst života naših predaka.

Kako ne vaja ni začina pro načina, ovaj blog završit ćemo toplom porukom naših predaka: Veselo srce kuđeju prede!