Puna škola đaka, a nema vrata

Počeli su juti šipci, kruna jesenskih plodova. Zimski san u Konavlima obojan je crvenom kontonjatom, mantalom, suhim smokvama, marmeladama i raznim sokovima. Među sokovima je najvažniji upravo onaj od jutog šipka jer je u našem kraju stekao status čistog zdravja i djeci najvećeg izvora C vitamina. Šipci su se skupljali po šumi, one puknute ako su pale velike kiše prve bi se bralo, a cijele bi se ostavljalo na stablima za zimske dane. Doma bi slijedilo čevrtanje, posao koji su od gusta samo najstarije žene obavljale. Stare ruke babe ili tete čevrtale bi zrno po zrno samo zato što ih je život naučio čekanju pa s radošću znaju raditi što drugi ne vole: vaditi zrna iz okova kore. Te žene su cijeli život nešto čekale, trenirale strpljivost, živjele čekanje. Čekale su djecu, muževe, da prođe rat i bolest, da dođe mir i dobro, a čekajući da djeca narastu napijale su im zdravice sokom jutih šipaka sve dok ih ne bi navukle na njih da su ih sami mogli brat i hraniti se njima po šumi cijelu jesen. Te naše žene čekale su i godišnja doba, jedna za sijanje, druga za žetvu i trganje, a treća za šipke jer nakon toga sve zamre u zimi: noći duge, dani kratki i malo koji sunčan, baš kao u podzemlju.

Prema Grcima i njihovom nasljeđu, da Perzefona koju je Had oteo nije okusila zrno šipka u podzemlju mogla bi se vratiti na zemlju. Ali onaj tko u podzemlju nešto pojede, zauvijek tamo ostane. Perzefonina majka Demetra, božica žetve, nije se mogla pomiriti s otmicom kćeri, potrošila se tražeći je, a za to su vrijeme suše uništile sve usjeve i nastupila je glad. Svi ljudi i bogovi trebali su Demetru da se vrati svome poslanju, a ona je trebala svoju kćer. Zeus je Perzefoni presudio četiri mjeseca u podzemlju, a ostalo na zemlji. Ta zimska četiri mjeseca majka tuguje i čeka, ništa ne raste i život je u podzemlju. A na proljeće kad izlazi sve pupa i cvjeta.

Šipak, nar, mogranj (lat. Punica granatum) iz porodice mogranja (Punicaceae) raste po kamenjaru i šikarama, i po Primorju i po Konavoskim brdima. Niže je listopadno stablo ili rijetki grm s bodljama. Grane su uspravne i razgranate, a kad su skroz mlade crvenkaste su boje. Na njihovim malim peteljkama rastu produženi, obrnuto jajasti listići postavljeni nasuprotno. U njihovim pazušcima, kao i na vrhovima grana razvijaju se cvjetovi, koji cvatu početkom ljeta. Cvjetovi su dobra hrana pčelama. Iz njih se kroz ljeto polako razvijaju plodovi koje svi dobro poznajemo. Kožni omotač, a u njemu naizgled bezbroj tupo bridastih sjemenki, odijeljenih među sobom bijelom tankom kožicom. Sjemenke su skupljene u gromade unutar ploda, pa se tako jedu i na stablu ili se čevrtaju, odvajanjem gromada od cjeline i onda grizući kao jabuku ili lomeći i vadeći jednu po jednu sjemenku dok se ne nakupi koliko treba.

Sjemenke nara maćavaju svojim sokom, tj. otpuštaju boju koja se ne da oprat, a kad se čistu svako malo neka poleti neđe na pod. Trpeza bi bila pokrivena starim novinama po kojima bi krvarilo od šipka, onih sjemenki koje nisu dale rukama da ih razdvoje. Starije bi žene sjedale uz ognjište sa rutinom na traversi i čevrtale u kačulić. Što bi palo na tle, puhnule bi i pozobale, jer sa zemlje nema zla. Ta boja šipka ostala je snažna i u našim vezovima kao oznaka za vrstu crvene boje kojom se masti svila, pa je općepoznat naziv za tu boju šipkova crvena.
Kad bi se šipak očevrtao, kora bi se ostavljala za dobivanje zlatnožute boje. Motovilo svile namakalo bi se u kuhanoj kori šipka i s tako omaštenom svilom opletali bi se vezovi i činile kite.

Šipak je bogat nutritivnim vrijednostima, a i dobrobitima za čovjeka koja su potvrđena u njegovim antivirusnim, antibakterijskim, protuupalnim i antikancerogenim svojstvima. Na brojnim mjestima u literaturi nalazimo kako je dobar protiv raznih gljivičnih oboljenja, da poboljšava krvnu sliku i štiti od gubitka pamćenja, zaustavlja rast stanica raka i smanjuje rizik od bolesti srca kao i od dijabetesa. To su naše babe osjećale, a znali su to i svi stari narodi Mediterana, Azije i Afrike gdje šipak raste. Sinovi vladara Perzije uzimali su po zrno dnevno da bi održali zdravlje. Egipćanima je također bio izvor zdravlja, ali i simbol prosperiteta, a uz plodove šipka su i zakapani jer im je trebao i nakon prelaska u zagrobni život. Židovima je jedan od sedam osnova života.

Kako je šipku pridavan veliki značaj svugdje, jedan je od prvih koji je doživio kultivaciju. Isto tako, kako je divlji šipak izuzetno kiseo, tako se kultivacijom došlo do vrsta koje su veće, slađe ili slatke, pa se takve danas  uzgaja plantažno, a u Konavlima raste u gotovo svakoj okućnici.  Nešto dalje od okućnice rastu oni divlji, manji, ali zdraviji. A zdraviji su jer, između ostalog, nisu zalijevani kao oni kućni kojima je u vodi rastopljena sva snaga kojom se othrvavaju Demetrinim sušama i bijesu Zeusa kad puše. Za život im nije trebalo ništa od čovjeka, osim čekanja.