Don Mato Bogišić

Konavljani se, sve do Drugog svjetskog rata, dobro nose sa svećeničkim zvanjem, prvenstveno gledano kao mogućnost školovanja djece iz brojnijih obitelji, a zatim i kao duhovnim pozivom. Domaći svećenici mogli su pokrivati službu ne samo u Konavlima, već i u biskupiji, a i šire.

Isprepleteni rodbinski, društveni i socijalni aspekti nekad su bili od pomoći, a nekad bi se pokazali kao distrakcijski element u obavljanju ovog plemenitog poziva. Kao pozitivan primjer i nezaboravan sudionik i kreator društvenih i kulturnih sadržaja u cavtatskoj zajednici dan-danas u sjećanju svih starijih stanovnika stoji lik don Mata Bogišića.

Mato Bogišić rođen je u Dubravci 2. rujna 1916. godine. Otac Niko, u svoja dva braka, imao je desetero djece. Mato je bio dijete iz očevog drugog braka s Lucom Puljić u kojemu se rodilo četvero djece. Osnovnu školu pohađao je u rodnome selu i bio odličan učenik. Već kao dijete volio se igrati svećenika i držati mise. Budući da je bio dobar učenik, roditelji su razmišljali da ga pošalju u neku zanatsku školu, međutim razgovor koji je vodio s tadašnjim župnikom don Vicom Vodopićem 1929. godine odredio je Matov daljnji put. Slijedio je prijemni ispit i uspješno školovanje na dubrovačkom sjemeništu. Iz tog vremena bilježi par anegdota o prijateljstvu sa sjemeništarcem Markom Herendijom s Oboda, koji će kasnije postati svećenik u njegovoj rodnoj župi, ali i neka neugodna iskustva: Preko jednog odmora u učionici u Sjemeništu slučajno sam prekinuo jedan električni vod i prouzročio kratki spoj u cijelom zavodu, pa kad se doznalo upravitelj me u srdžbi potjerao kući, da napustim sjemenište. Ja sam se skrivao, najviše u kapelici i tu molio. Nakon nekog vremena napokon mi je oprostio.

Godine 1937. odlazi na daljnje školovanje u Split, na Centralno bogoslovno učilište. U splitskoj katedrali zaređen je za podđakona i đakona, a za svećenika je zaređen 15. lipnja 1941. godine u crkvi sv. Nikole u Čilipima, zajedno s prijateljima Markom Herendijom i Markom Boškovićem. Prvu misu don Mato Bogišić održao je u svojoj župi, u crkvi sv. Nikole u Dubravci. O tome je ostavio zapis u svojoj autobiografiji Galerija mojih suvremenika, koja se u rukopisu čuva u arhivu cavtatske župne crkve:

Krenuo sam iz rodne kuće, po sunčanom danu, u misničkoj odori, uz pratnju rodbine, svećenstva i velikog broja vjernika, prema matici Sv. Nikole, a čitav put posut cvijećem i zelenilom. Malo prije dolaska u crkvu, na otvorenom prostoru, pozdravio me zanosnim riječima, tadašnji dekan Cavtata don Ivo Dagonig i jedna djevojčica (Luce Glavinić) sa prigodnom deklamacijom, te na koncu župnik don Miho Lajoš. Tada je slijedila Misa na latinskom, a propovijed, koja je ganula sve prisutne, održao je don Luka Antunović.

Od 1. kolovoza 1941. godine don Mato Bogišić je upravitelj samostalne kapelanije Vitaljina, a zatim istovremeno i župe Pločice. Slijede teška poratna desetljeća za crkvu u Hrvatskoj, o čemu najbolje govori pokušaj atentata na Don Mata, o kojemu zapisuje:

Godine 1946. na 27 listopada na blagdan Krista Kralja vraćao sam se iz Vitaljine u Pločice, iza kako sam odslužio prvu Misu i jašući na konju bio sam napadnut od zločinca iz zasjede, iz parabeluma, na zaokretu ceste koja vodi u Molunat na istočnoj strani Račeva polja konj je pogođen iz strojnice i odmah na mjestu uginuo a ja sam pao s njim ali hvala Bogu neozlijeđen.

Nakon tog nemilog događaja neko vrijeme proveo je izvan župe, a po povratku nastavilo se s maltretiranjem. Biva pozvan u rezervu u Vojno poduzeće Majevica u Mostar gdje slijede daljnja poniženja. Srećom, sve to nije slomilo vedri duh don Mata Bogišića. Nakon smrti don Iva Dagoniga imenovan je za cavtatskog župnika i dekana, a vjernici ga lijepo primaju. Tim više jer je održao staru tradiciju crkvenog pjevanja i običaja vezanih za blagdan Uskrsa.

Održavao je cavtatsku kulturnu infrastrukturu, a naročito ga je veselio rad s mladima i djecom. Osnovao je dječji crkveni zbor, organizirao amaterske kazališne predstave i koncerte. Djeci koja su s veseljem dolazila na dotrijenicu prikazivao je filmove biblijske tematike, ali i crtiće. Sve veći broj djece pristupao je ministrantskoj službi tako da je pri župi osnovana Zajednica ministranata Cavtat. Organizirao je tombole, zabave i izlete. Nekadašnji polaznici tih crkvenih aktivnosti danas se s veseljem prisjećaju tih vremena. Također, don Mato Bogišić zaslužan je i za pokretanje župnog lista Antena koji je izlazio od 1973. do 1991. godine. Bio je to izgledom skroman, ali sadržajno iznimno vrijedan bilten, u kojemu se, kroz stalne rubrike, moglo pročitati o liturgijskim kronikama, crkvenim programima, povijesti konavoskih župa, prirodnoj i kulturnoj baštini Konavala, ali i o suvremenoj teološkoj misli. Izašlo je ukupno 111 brojeva.

Don Mato Bogišić uistinu je bio veliki čovjek. Potvrđuje to i skrbništvo nad djetetom, Nikolom Bogišićem, kojeg je udomio u svom župnom dvoru, izbavio ga od teškog života iz Doma za napuštenu djecu, pružio mu mogućnost školovanja i  o njemu skrbio zajedno sa sestrom Jelom, koja ga je pratila u domaćinskim poslovima još od 1941. godine.

Don Mato Bogišić umro je 18. travnja 2003. godine.