Mljekara štrajka

Nakon što su se 1966. godine poduzeća Budućnost, Agrum i Rudine sporazumjela, Općinska skupština Dubrovnik dala je suglasnost za izgradnju moderne mljekare na Grudi koja je trebala svojim razvojem postati okosnica budućnosti Konavala, kao i poticaj raznih ratarskih proizvodnja. Od nje se očekivao otkup mlijeka iz šireg područja od Konavala, a krajnji proizvod je prvenstveno trebao biti pasterizirano mlijeko za dubrovačke potrebe. Općina Dubrovnik vidjela je mogućnost iskorištavanja vlastitih potencijala i proizvodnja svoga mlijeka bez da ovisi o nestašicama, a da istovremeno iskoristi agrarni potencijal svoje općine.

 Međutim, nije to bio prvi put da su Konavle organizirano proizvodile mlijeko. Još prije Drugog svjetskog rata u Pridvorju, u zgradi samostana, postojala je mljekara koja je proizvodila konzumno mlijeko i maslac. Nakon rata organizirano se prikupljalo mlijeko preko Kotarskog saveza u Ljutoj, što je nastavila raditi Poljoprivredna zadruga Dubravka. Ova nova mljekara na Grudi trebala je biti organizirana tako da je, osim prikupljanja mlijeka, trebala imati svoje krave, odnosno vlastitu proizvodnju.

Dubrovačko poduzeće Rudine još je šezdesetih godina nakon započete melioracije započelo prijepore s novoosnovanim poduzećem Konavosko polje zbog čega su radovi i zaustavljeni. Borba za vodenom stihijom bila je uvjet bilo kakvog razvoja industrije u polju. Naime, Ljuta, Konavočica pa i Kopačica bi navalile za vrijeme zime, jazovi ne bi mogli progutati svu vodu, pa bi na području od Grude do Pridvorja bilo dignuto blato, odnosno polje bi bilo pod vodom. Izgradnjom tunela 1959. godine omogućeno je djelomično korištenje polja, ali je trebala i dodatna melioracija koja se nastavila cijelo desetljeće. Premda je cijeli proces melioracije bio praćen prijeporima, jedan od najvažnijih radova za našu mljekaru na Grudi je tadašnja izgradnja nasipa oko stočne farme. Farma je izgrađena na najnižoj točki Konavoskog polja, pa je veća voda svake godine ugrožavala farmu. Najstariji se uz smijeh sjećaju da su za jedne velike poplave morali privremeno izmjestiti krave, pa su završile u Domu kulture na Grudi.

Godine 1968. Agrum zajedno sa Zagrebačkom mljekarom zapućuje mljekarsku priču Konavala uz obećanje proizvodnje mlijeka i fermentiranih proizvoda, kefira, vrhnja i sira. Postojeće stočarske farme trebalo je proširiti, a broj visokomliječnih krava sa 100 povećati na 400 grla. Kako tadašnja glasila donose, Konavosko polje trebalo je postati stočarsko-mljekarski centar južnog Jadrana s planiranim tržištem južne Dalmacije, Hercegovine i crnogorskog primorja.

Prema projektu zagrebačkog Ingardinvesta, 1. rujna 1969. godine, izvođač Graditelj iz Dubrovnika započeo je s gradnjom novog pogona moderne mljekare koju je pod krov podigao do 30. ožujka 1970., nakon čega je slijedilo montiranje pogona. To je vrijeme kad se u proizvodnji planiraju pogoni za punjenje i zatvaranje prve nepovratne plastične ambalaže, kao velike uštede u proizvodnom procesu i povećanju kvalitete proizvoda. Svi su ponosni na novu modernizaciju procesa proizvodnje i na obećanu budućnost.

Tih godina mljekara je otprilike istu količinu mlijeka dobivala iz vlastite proizvodnje i iz otkupa. Izgledno zbog loše organizacije poslovanja i velike administriranosti poduzeća s godinama se smanjivao broj litara iz otkupa i proizvodnje, a od sedamdesetih godina započeo je otkup mlijeka i iz drugih mljekara. Osamdesetih godina je konavoski izvor predstavljao samo dvadesetak posto cjelokupne prerade, što je zbog nabavke mlijeka iz većih udaljenosti dodatno pojačavalo neekonomičnost sustava.

Godine 1985. novine javljaju o velikim gubitcima kojima je razlog velika razlika nabave i prodaje, a 1986. u Konavlima, u OOUR-u Stočarstvo, mljekarstvo i ratarstvo imamo prvi i neobični štrajk. Naime, radnici rade prekovremeno, i svecom i petkom, kako kažu, a zakinuti su za dohodak. Kao firma koja je dugogodišnji gubitaš nisu imali pravo na novi dogovor o dohotku koji je te godine stupio na snagu, a donesen je i novi zakon o plaćama koji je njihov status dodatno ugrozio. U konačnici je za radnike to značilo smanjivanje plaće i to čak do 30 %. Rad s kravama i isporuka mlijeka bila je svakodnevna i nije trpjela odgode. Svako i najmanje kašnjenje rezultiralo je kvarenjem mlijeka.

Mljekarska industrija nikad nije bila previše rentabilna i trebala je poticaje koje Dubrovnik nije davao. U međuvremenu, dubrovačkim je odlukama povećan broj grla, time i opseg posla, a tako i gubitci.

Protest u obliku štrajka kojim bi se privukla pažnja na teške uvjete za radnike nije dolazio u obzir. Ostaviti krave nepomuzene samo na jedan dan za njih bi bilo kobno i presudno jer bi najvjerojatnije završile u klaonici. Stoga su radnici pokrenuli neobičan štrajk na način da ne uzimaju plaću, a dolaze raditi. Tako te godine ni za srpanj ni za kolovoz radnici nisu preuzeli plaću ne bi li okončali teško stanje u mljekari. Jure Bošnjak, tadašnji pregovarač na strani radnika mljekare, ovaj štrajk naziva svjesnim oblikom razmišljanja dok se ne preuzme odgovornost za odluke koje su se svalile  radnicima na leđa, a ukinuli im pripadajući dohodak. Na pitanje novinara hoće li uzeti plaću za kolovoz, on kaže da hoće nakon što ostali radnici uzmu.

Nezadovoljstvo radnika pokušavalo se slomiti na sastancima Općinskog sindikalnog vijeća u Mljekari. Rukovodioci iz grada došli su na Grudu pregovarati s predstavnicima radnika po njih trojica u dva Mercedesa, kako doznajemo iz novinskog članka povodom sastanka na kojem su bili novinari. Svjesni oblik razmišljanja ipak je bio štrajk.

Mlijeko je svaki dan isporučivano, a plaće nisu dirane.

Štrajk je završio iste godine, na kratko je postignut dogovor, ali je mljekara nastavila poslovati s gubitcima. Glasila opet 1988. godine javljaju da je proizvodnja znatno skuplja od prodaje, a da su oprema i pogon za mijenjanje. U ožujku 1991. godine, tik pred Domovinski rat na farmi u polju je proveden stečajni postupak. U ratu je farma opljačkana, i krave i pogon preseljeni su u Crnu Goru.

Konavosku mljekaru koja je dvadesetak godina opskrbljivala Dubrovnik mlijekom i mliječnim proizvodima pamtit ćemo nažalost po propaloj industrijskoj proizvodnji konavoskoga mlijeka, ali i po neobičnom štrajku Konavljana u vremenima kad se nije smjelo štrajkati.