Oskoruša, voćka ili šumsko biće?

Vladarica Habsburške Monarhije Marija Terezija, koja je vladala od 1740. do 1780. godine provela je niz naprednih reformi koje su se odnosile i na dijelove Hrvatske. Osim što se reformama omogućavalo lakše upravljanje, stanovništvo je profitiralo uvođenjem reda i novosti koje su doprinosile kvaliteti života. Osim što je nastavila s razvijanjem poreznog sustava umjesto kmetskog odnosa, pod njenom vlašću uvedeni su popisi stanovništva i zemljišta, uvelo se kućne brojeve, školstvo se počelo odvajati od crkve, a na polju zdravstva napravljeni su brojni pomaci među kojima su podizanje kvalitete prehrane, kao i brige za rotkinje i novorođene.

U brizi za zdravu ishranu stanovnika u svojim zemljama, od Češke i Austrije do Ugarske i Hrvatske, uvela je da među ostalim kulturama svaka kuća mora imati jabuku, krušku i oskorušu. Tako tko i nije sadio voćnjake morao je imati voće u okućnici, što je postalo normalno životno okruženje generacijama koje su slijedile. Oskoruša, premda zapostavljena i slabo poznata, našla se ravnopravno s jabukama i kruškama koje su i danas perjanice pojma voća kod nas. Nije zaludu oskoruša dijelila društvo važnih, njena vrijednost bila je priznata još u antičko doba. U Paladiusovu djelu De re rustica nalazimo i prve upute o uzgoju oskoruše, a Teofrast (371. – 285.) i Dioskorid Pedanije, grčki vojni liječnik u rimskoj službi (oko 40. g.), između ostalih svojstava, priznavaju joj i ljekovitost. Dok danas jabuka i krušaka imamo u bezbroj kultivara, vrsta i podvrsta, oskoruša je potisnuta uglavnom u šume gdje se teže razmnožava, pa je danas postala ugrožena vrsta u Švicarskoj i Austriji.

Oskoruša (lat. Sorbus domestica) je dugovječna drvenasta i listopadna voćka iz porodice ruža (Rozaceae), koja može narasti do 20 i više metara, što je čini jednom od najvisočijih, a uz to i najdugovječnijih voćki, premda je šumari smatraju šumskim stablom, a ne voćem. Bez obzira gdje ju se svrstava, ona je vrsta šumskoga voća koje daje najviše plodova od svih vrsta drveća po stablu (preko 1 tone ploda kod stabala starijih od 300 godina). Raste na sunčanim padinama bogatim kalcijem. Nalazimo je po srednjoj i južnoj Europi, Aziji i Africi. Raste jako sporo, ali živi i do 500 godina starosti. Poznato je da je rijetko dohvati bolest, a da je kukci ne napadaju.

Mladim je stablima kora glatka i tanka smeđe boje koja, kako stari, stablo raspucava te postaje uzdužno i poprečno grubo naborana. Podanak je velik, razgranat s velikom srednjom žilom kojom prodire okomito. Listovi su neparno perasti s velikim brojem sjedećih lisaka dugih oko 5 cm s pilastim rubom. Cvjeta u grozdastim cvatovima koji se sastoje od cvjetića promjera oko 1 cm s pet bijelih latica, s brojnim prašnicima i pet tučaka. Cvjeta u travnju, a plodovi sazrijevaju u rujnu. Mesnati su, žućkaste boje koja postaje crvena kako zri na suncu, a u plodu je pet duguljastih koštica koje, kad se plod prepolovi, čine pentagram.

Plodovi su trpki i kiselkasti, a tek kad posmeđe postaju slatki i ukusni. U njima je tada i mali udio alkohola, pa treba pripaziti. Na kontinentu ih se ostavi da ih prođe mraz, a naši stari su oskoruše nakon branja držali na jesama da posmeđe i dozriju da se mogu nauživati. Tek napola izgnjilene bi jeli i kuhali, od njih pripravljali kompote ili stavljali u rakije. Ostavljali bi ih prepolovljene i da se potpuno osuše te ih nanizali na konce u kolajne i čuvali kroz godinu zlu ne trebalo. Oskoruša je bila jedan od glavnih lijekova protiv srdoboje ili nekontroliranih proljeva, a njenu ljekovitost uživali su i u rakiji.

I drvo oskoruše je vrlo vrijedno. Poznato je da se koristi za izradu flauta, orgulja, čembala, škotskih gajdi i palica za biljar. Ne širi se i ne skuplja pa je pogodno za mjerne instrumente. A izrada furnira od drva oskoruše vrlo je cijenjena. Od većih trupaca izrađivali su se kotači, zupčanici za vodene mlinove i preše za grožđe.

Stoljećima se smatrala čarobnom biljkom, igrala je važnu ulogu u vjerovanjima i obredima drevnih Slavena, Skandinavaca i Kelta. Brojni su narodni običaji na raznim područjima vezani uz nju jer su joj uvijek priznavali vrijedna apotropejska svojstva. Tako se za pokojnicima stavljala na vrata od kuće da se ne vrate, na pašu se s njom gonilo krave koje se nisu još telile, radili su se vijenci za nevjeste, a s njom se i predskazivalo vrijeme. Ako bi šuma bila puna crvene oskoruše, smatralo se da će bit kišne jeseni. U malom češkom gradu Tvarozna Lhota smještenom od Brna prema granici sa Slovačkom postoji i Muzej oskoruša koji potvrđuje vrijednost i važnost ove šumske voćke.

U Konavlima oskoruše rastu u vrtovima onim osvještenim i napuštenim te dijelovima koje čovjek pošumljava. U divljini je rijetka jer kod nas požari u svojim ciklusima ostavljaju samo nisku makiju. Spori rast oskoruše i teže razmnožavanje sjemenjem, kao i današnji način korištenja i brige za šume, doveo je oskorušu do istrebljenja. Da svaka obitelj u Konavlima posadi opet po jedno stablo oskoruše, ostavili bi generacijama koje slijede i hlada i zdravlja.