Žukva

Žukva, žuka ili brnistra (lat. Spartium junceum) višegodišnja je listopadna biljka iz porodica mahunarki (Fabaceae). Raste kao grm do tri metra visine. Podanak joj je razgranat i duboko prodire u tlo tražeći vodu. Može živjeti u izuzetno sušnim predjelima premda je nalazimo i uz potoke i u polju. Grane su joj šuplje, u donjem dijelu drvenaste i izbrazdane, a kako se razvija i razgranava, postaju tanje. Najmlađe grane su šibljaste, kožaste i savitljive koje do kraja sezone osuše i odrvene. Navikli smo da je na žukvi više mladih grana nego listova, pa svima koji poznaju žukvu pojam njenog lista nije posve jasan. Listovi su rijetki i rastu na mlađim izdancima, s donje su strane dlakavi, a s lica kožasti. Čim zatopli žukva ih odbaci i nastavi razmjenjivati plinove, odnosno raditi fotosintezu sa zelenim grančicama. U lipnju je već puna cvjetova koji lijepo mirišu i privlače pčele i ostale kukce. Cvjetovi su dvodomni, složeni u cvatove na vrhovima grana. Gornja latica je najveća, a dvije bočne su uže i tvore takozvana krila. Najdonje dvije spojene su svojim rubovima i čine takozvanu ladicu. Cvjetovi imaju deset sraslih prašnika. Iz njih se razvijaju mahune koje na kraju ljeta puknute rasipaju sjeme za nove biljke.

Žukva je jedna od biljaka koje naseljavaju naša tla nakon požara. Inteligencija prirode šalje prvo one koje će svojim životom stvoriti dobre uvjete za sljedeću generaciju. Tako žukva fiksira u tlu dušik, pa kao predkultura stvara bolji svijet za ostale. Priroda je u svojoj inteligenciji najbolja učiteljica. Ona raspoređuje najbolje što zna, a na nama koji ne razumijemo je da prihvatimo to nadmoćno znanje i barem je oponašamo.

Žukva se izdašno rasporedila po Konavlima gdje je imala brojnu i veliku upotrebnu vrijednost. Od žukve su se plele košare, s mladim granama se vezivala loza, a srednje drvenaste grane bile su izvrsni potporanj za zavijanje svilaca. Onakva čista bez listova, omogućivala je da se kukuljice namjeste između grana bez da se omotavaju listićima kao kod ostalih šumskih biljaka, pa se kod skidanja kukuljica uspijevalo prikupiti svu kučinu. Kučina je svila slabije kvalitete kojom se gusjenica pričvrsti uz grane i tek nakon toga krene razvijati kvalitetnu kukuljicu. Gnjilo lišće koje bi gusjenice omotale oko sebe raspalo bi se, a ono bi onečistilo kučinsku svilu. Ova svila bila je dragocjena za kite, za tkanje i to za potke, a koristila se kao vuna.

Konavoske metle bile su najčešće od grana vrijeska, a za finije od žukve. I ne samo kod nas već i kod mnogih drugih koji su uživali njeno prisustvo. Otud joj i engleski naziv Spanish Broom ili Scotsch Broom.

Međutim, žukva je imala i ozbiljniju upotrebu. Od cvijeća se dobivala žuta boja, a od grančica predivo. Žukvino predivo koristilo se po cijelom priobalju za izradu konopa za barke i životinje, potom za pletenje mreža za ribolov, ali i za proizvodnju platna za odjeću slabije kvalitete. U Konavlima, u obiteljima koje su imale manje mogućnosti uzgoja predivih biljaka lana i konoplje, služili su se samoniklom varijantom – žukvom. Proces prerade bio je znatno kompliciraniji od prerade lana ili konoplje zbog žilavosti biljke, ali siromaška potreba nadmašila je sve prepreke. Dok su kod konoplje i lana predive niti unutar stabljike biljke, kod žukve one čine samu stabljiku. Beru se mlade grane koje se vezivaju u snopove i kišaju u vodi ili u moru. Kad se razmoče, snopovi se vade iz mora i trljaju po stijenama ili se stavljaju u trlicu od lana i udaraju. Za vrijeme trljanja potrebno ju je ispirati. Nakon toga potrebno je odvojiti drvenasti od vlaknastog dijela, što je sporiji posao češljanja žukve. Ostatak nam je poznat iz tehnologija dobivanja niti od lana, vune ili kučine kad se iz vunastog prediva preko kolovrata ili kuđeje dobiva konac za tkanje.

U Konavlima je žukvina pređa ostala ovjekovječena u nekoliko primjeraka košulja koje se još nalaze na terenu, a podrijetlo vuku iz Vitaljine. Kako su sve iz 19. stoljeća, svjedoče jednoj izumrloj tehnologiji koja je bila dijelom opstanka njenih stanovnika. Vitaljina, konavoska provansa u svom primorskom habitusu, sačuvala nam je tehnologije škrtog života jadranskog priobalja. U 20. stoljeću nemamo saznanja da se predivo od žukve proizvodilo, ali je uz konavosku nošnju ostala povezana žutom bojom za kite i proljetnim osloncem za bubice.