Međunarodni dan sjećanja na trgovinu robljem i njezino ukidanje

Rimski mozaik iz Dougge u Tunisu, 2. st.

Razvoj prvih civilizacija koje su ovisile o poljoprivredi i trgovini donio je sa sobom potrebu za većom radnom snagom. Uz to je zbog rasta broja gradova dolazilo do borbe za prevlast jednog grada ili države nad drugom. Organizirane zajednice počele su voditi sukobe većih razmjera, a kao jedan od najefikasnijih načina uzdizanja jedne zajednice nad drugom, pokazalo se da je porobljavanje ratnih zarobljenika, čime bi se drugu zajednicu ostavilo bez vojno sposobne populacije, a svoju zajednicu jačalo se većim brojem radnika na poljoprivrednim zemljištima. Ratni zarobljenici mogli su se otkupiti, što bi drugu zajednicu ekonomski iscrpilo, ali ako nitko ne otkupi zarobljenika, on postaje rob.

Ratovi su u neku zajednicu mogli dovesti veći broj robova, a kada bi vojnik zarobio više robova nego li može uzdržavati, počela je trgovina robljem. Ljudi su tako postali tržišna roba, a cijenu je diktirala ponuda i potražnja. Širenje ratnih zbivanja na naselja i civilno stanovništvo u robovsku je trgovinu uključilo žene i djecu. Uz ratne zarobljenike razvilo se dužničko ropstvo. Odnosno, kada neki dužnik ne bi mogao otplatiti dug, on i njegova obitelj postali bi robovi kreditora. Budući da robovi više nisu bili samo zarobljeni vojnici, stvorila se diferencijacija robova, to jest njihova specijalizacija. Robovi su sada obavljali razne poslove i tržište je neke robove učinilo skupljima od drugih. Skuplji robovi obično su bili učeni ljudi. U antičkom je Rimu učeni grčki rob vrijedio pravo bogatstvo, dok se roba za poljoprivredu moglo pronaći za sitan novac.

Trgovina robljem postala je prosperitetan posao pa su se tako razvile posebne profesije ljudi koji su zarobljavali i otimali osobe te od njih činili robove, a čak su se razvili posebni učitelji robova za određene profesije. U antici robovi nisu nužno bili u nehumanim uvjetima, štoviše, kućni su robovi, a napose oni obrazovani, uživali velike povlastice kod gospodara. S druge strane, jedni od najpotlačenijih bili su robovi u kamenolomima i rudnicima. U svojoj biti, rob je bila neslobodna osoba, ali su uvjeti njihova života znatno varirali.

Trgovina robljem razvila se po čitavom svijetu, a ovisno o razdoblju i zemljopisnom položaju trgovci su nalazili robove u obližnjem gradu, široj gradskoj okolici, drugoj državi ili na drugom kontinentu. U srednjemu su vijeku najbrojniji bili robovi drugih religija, a vrlo rano zabranjuje se prodaja i posjedovanje robova povlaštene religije. Tako kršćanski kraljevi zabranjuju svojim podanicima da posjeduju kršćanske robove, a islamski vladari zabranjuju prodaju muslimana u roblje. Zato se uglavnom trgovalo robovima drugih religija. Razvoj feudalnih odnosa u Europi doprinio je smanjenju broja robova, a neke su države još u srednjem vijeku u potpunosti ukinule ropstvo. Jedan od takvih primjera svakako je Mletačka Republika koja je u 10. stoljeću ukinula trgovanje robljem, a po uzoru na nju i Korčula, kako se spominje u Korčulanskom statutu iz 13. stoljeća. U Dubrovniku je ropstvo ukinuto 1416. godine, gdje se do tada moglo posjedovati domaće i uvezene robove. Ipak, ukidanje ropstva službeno će se u većem broju država početi provoditi tek u 19. stoljeću.

Za kršćansku Europu najviše su prijetili Osmanlije i gusari iz Sjeverne Afrike koji su trgovali kršćanskim robljem. Gotovo do sredine 19. stoljeća plovidba uz obalu Sjeverne Afrike bila je jako opasna. Mnogi mornari završili su kao robovi, a među njima bilo je i Konavljana. S druge strane, Osmanlije su pljačkale pogranična područja nekada sami, a nekada su otkupljivali od hajduka i Vlaha. Krađe ljudi nisu zaobišle niti Konavle, gdje je bilo više incidenata sve do 19. stoljeća. Ipak, ukradene bi ljude uglavnom obitelji otkupile. Veći problem bio je strah od ropstva koje je vladalo s druge strane granice.

Otkrićem Novoga svijeta europske su se države sve više uključile u trgovinu robljem. Naime, Južna i Sjeverna Amerika bogate su novim vrstama biljaka od kojih su neke uspješno prenesene u Europu, a one za koje europska klima nije bila povoljna nastojalo se napraviti plantaže u Novom svijetu. Na tim plantažama radila je robovska radna snaga. U početku američki Indijanci, a kasnije crnci iz subsaharske Afrike. Premda je bilo pokušaja da se spriječi trgovina robljem, robovlasnici su branili svoja prava tako što su tvrdili da crnci i Indijanci nisu ljudi, nego inteligentni majmuni pa samim time pravila o robovima ne vrijede za njih. Ove teze potpuno su pobijene još u 16. stoljeću, ali do tada se atlantski trokut (robovi iz Afrike – plantaže u Americi – proizvodi u Europu) već razvio do te mjere da je povratak na brzinu bio nemoguć. Pokušaji ukidanja ropstva dugo su bili bezuspješni, da bi većina europskih zemalja zabranila ropstvo u 19. stoljeću. Ipak, u nekim dijelovima svijeta ropstvo je bilo prisutno do pred sam kraj 20. stoljeća.

Premda ilegalno, ropstvo postoji i danas bez obzira na već dokazane grozote koje je u povijesti takvo uređenje donijelo. Treba uložiti još mnogo truda i vremena da svi ljudi dođu do zaključka do kojeg su prije više od 600 godina došli vijećnici Velikog vijeća:
Smatramo da je takova trgovina ružna, opaka, prokleta i protiv svake čovječnosti, te pada kao ne mala sramota i zao glas našeg grada. Time se ljudski lik, napravljen na sliku i priliku našeg Stvoritelja, mora pretvoriti u predmet trgovine, i prodaju se ljudi kao tupe životinje. Stoga određujemo i naređujemo da se od sada nijedan naš građanin i pripadnik, ili stranac, na bilo koji način ne usudi ili osmjeli kupiti ili prodati roba ili ropkinju.