O kupanju i kupačima

O kupanju i kupačima
Kupači, Cavtat, 1912., KB-1104_197

Plivanje je umijeće poznato čovjeku od pamtivijeka. Postoji grčka izreka koju donosi Platon, a koja bi u slobodnom prijevodu glasila da je sramota ako čovjek ne zna čitati ni plivati. Tako je za pretpostaviti da se plivačka sposobnost očekivala od većine Grka. To potvrđuju i brojne povijesne činjenice, uglavnom vezane za ratne sukobe na moru i uz more, u kojima se Grci, zahvaljujući plivanju, spašavaju iz raznoraznih situacija dok se neprijatelji, barbari, koji su mahom neplivači, utapaju. Nevjerojatna je i priča koju donosi Herodot, grčki povjesničar iz 5. st. pr. Krista, o plivaču Scylliasu iz Scione koji je skočio u more kod Afete, a izronio kod Artemizija, nekih 80 stadija dalje.

Nekoliko stotina godina kasnije, u 2. stoljeću, putopisac Pauzanija piše o Scylliasovoj kćeri Hydni, također izuzetnoj plivačici i roniocu koja je živjela od podučavanja plivanja.

O kupanju i kupačima
Na kupanju, Cavtat, oko 1920., KB-1104_145

Dok je za Grke plivanje bilo dio opće naobrazbe, Rimljani su ga smatrali vojničkom disciplinom. Premda na poznatom sicilijanskom mozaiku iz Piazza Armerine s prikazom žena koje se bave sportom nailazimo na preteču bikinija kao odjevnog predmeta, Rimljani su svoje potrebe za vodom upražnjavali uglavnom kupajući se u termama i toplicama.

Kupanje i plivanje iz dokolice, kakvo danas poznajemo, ili ono kakvo je bilo važno starim Grcima, sramežljivo se otkriva tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća. More je izazivalo strah među ljudima, što zbog nepredvidljive prirode, što zbog opasnih gusara i sličnih zastrašujućih priča. Europska elita tog vremena polako počinje uviđati blagodati svježeg zraka, morskog kupanja i vježbanja te preporuke liječnika idu u tom smjeru, što je zapravo terapija morskom vodom.

O kupanju i kupačima
Piazza Armerina, Villa del Casale , detalj mozaika, 4. st.

Kupanje u moru, osobito kod lokalnog stanovništva, nije bila česta navika. Dapače. U more se ulazilo u izuzetno rijetkim trenucima, a većina nije znala ni plivati. Čak ni mnogi ribari koji bi svakodnevno isplovljavali na svojim barkama nisu bili plivači.

Zahvaljujući razvoju turizma, naročito početkom 20. stoljeća, stvari se pomalo počinju mijenjati.

O kupanju i kupačima
Kupači, Cavtat, oko 1920., KB-1104_22

Vidjeti kupača u moru, premda obučenog do grla i naviše, nije više bila tako nemoguća misija. Utoliko su se i lokalni stanovnici ohrabrili i znali bi, bez nekog većeg razloga, ući u more pa se čak i okušati u plivanju. Obitelj Bukovac bila je među prvim cavtatskim kupačima. Jelicu, Mariju i Ivanku, pa čak i majku Jelicu, na fotografijama koje se čuvaju u Kući Bukovac, gledamo u za to vrijeme uobičajenim odjelima za kupanje na cavtatskim stijenama i plažama.

O kupanju i kupačima
Na barci, Cavtat, 1920., KB-1104_31

U to vrijeme intenziviraju se i češki interesi za ulaganje u turističku infrastrukturu na našem području. Tako se u Pragu 1912. godine osniva Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo koje će biti zaslužno za otvaranje niza pansionskih i hotelskih kompleksa na župskoj obali. Čak je i Vlaho Bukovac bio član Nadzornog odbora tog društva i pod kraj Prvog svjetskog rata često se u pismima upućenima bratu Jozu ili Mariji Bogišić Pohl raspitivao za kupnju zemljišta i moguće ulaganje u turističke sadržaje. Međutim, njegova inicijativa da za društvo dogovori otkup zemljišta i na cavtatskom području nije urodila plodom.

O kupanju i kupačima
Kupačice, Cavtat, 1920., KB-1104_23

Godine 1924. u Cavtatu se osniva Društvo za razvitak Cavtata i okolice te unaprjeđenje prometa stranaca u Cavtatu i stvari se počinju intenzivirati. Već tridesetih godina u Cavtatu imamo nekoliko pansiona koji nude smještaj i hranu, među kojima svakako treba istaknuti Novakovićev Pansion Tiha koji će kasnije prerasti u dječje lječilište.

Poboljšanjem radnih i socijalnih uvjeta i uvođenjem plaćenog odmora za sve, raste i interes za odmorom na obali i plažama kao mjestu relaksacije i uživanja te kupanje više ne predstavlja iznimku nego postaje običaj.