Naši gušteri i gušterice

Gušteri su svugdje oko nas i žive u svojim brojnim oblicima po cijelom svijetu. Podred su gmazova i imaju najveći broj vrsta. Premda svi dijele osnovna zajednička svojstva, međusobno se razlikuju po rožnatim tvorevinama i drugim detaljima, kao i načinima prilagodbe na različita staništa. Tijelo im je izduženo, glava odvojena od trupa, a rep je dulji od samog trupa. Imaju dva para nogu, koje su blavorima i sljepićima zakržljale pa nalikuju na zmije. Svi gušteri koji žive na našem području, osim macaklina, žive po danu, a po noći se skrivaju. Uglavnom nose jaja, a ako žive u hladnijem području, spavaju zimski san. Na ovako površno nabrojena općenita svojstva treba dodati njihovu sposobnost regeneracije, naročito samoamputaciju repa. Gušteri imaju svojstvo da u cilju preživljavanja snažnim stezanjem mišića sami prekinu i odbace vlastiti rep.

Upravo je ovo svojstvo u svim kulturama svijeta guštere izdiglo na personificirane likove basni, simbole duhovne obnove, ponovnog rođenja, nove inkarnacije i brojne druge simboličke momente u kojima se čovjek odvezuje i oslobađa od svoje sadašnje materijalnosti zbog koje bi posljedično bio i smrtno ugrožen. Ova se bića smatralo dobrim znakom pa se vjerovalo da donosi nesreću ako ih ubijemo. Strah od zmija i vjerovanja da su macaklini otrovni po mlijeko koje djeca piju bili su snažniji od starog vjerovanja, naročito u novije doba pa su ljudi strastveno ubijali zmije, samo bi pazili da ih ne ubiju u kući. Guštere i zelembaće nisu dirali, držeći se starog vjerovanja. Najviše su ih voljeli sanjati jer tko u snu vidi guštericu – sluti na dobro.

Argentinska basna potvrđuje i njihovu oštroumnost. Naime, kad je jaguar odlučio da se neće više igrati s gušterom i kad ga je podlo odlučio pojesti, gušter mu se ponudio da mu sam skoči u usta, nakon čega ga je iznutra izgrizao te se tako oslobodio.

Kako vidimo, gušteri su i simboli opstanka. Sudbonosni odlazak po treći put u Ameriku pučanina Miha Pracata (1522. – 1607.), jedinog kojem su Dubrovčani podigli spomenik, dobar je primjer. Nakon povratka iz drugog bezuspješnog nastojanja da se odlaskom u Ameriku obogati, sjedao je na suncu i gledao guštericu koja se penje na zid. Nakon što je dva puta pala sa zida, u trećem pokušaju je uspjela. Shvativši to kao znak, Miho se odvažio na put, a vratio se s uspjehom i postao jedan od najbogatijih ljudi Grada koji je sve svoje bogatstvo oporučno ostavio Republici.

Gušterice koje nalazimo u našem okolišu mogu biti: krška gušterica (Podarcis melisellensis), primorska gušterica (Podarcis sicula) i zidna gušterica (Podarcis muralis). Uz njih u našim kućama žive macaklini, koje u Konavlima zovu tarantela (Hemidactilus turcicus). Oni se hrane kućnim mušicama, moljcima i komarcima, a ukoliko nema u kući bubica (Bombyx mori), ne radu nikakvu štetu. Bubice i leptiri posebna su im poslastica. A u Konavoskom polju i na okolnim brežuljcima osobito je veselje kad se susretnemo s velikim zelembaćem (Lacerta trilineta). Macaklin i zelembać zaštićene su vrste kao i ostale naše gušterice.

Zelembać je, kako i samo ime kaže, gušter zelene boje iz porodice gušterica (Lacertidae). Jedan je od najvećih vrsta guštera jer može narasti i do 40-ak cm dužine. Ženke variraju u boji, od zelene do smeđe. Trbuh zelembaća žućkaste je boje, no u fazi parenja poprima plavu boju oko vrata.

Vole različita podneblja, ali najbitnije je da ima mnogo mjesta za sunčanje. Hrane se kukcima, skakavcima i ostalim beskralježnjacima, uz iznimke manjih kralježaka, ali i s raznim voćem. Najaktivniji su u travnju/svibnju kada počinje sezona parenja. Tada ih je najlakše i susresti kako pretrčavaju ceste povijenog repa prema gore i bučno se utrkuju kroz vegetaciju ne bi li zadivili koju ženku.

Vjerovalo se da je velika nesreća onom tko ubije ovog zelembaća jer je to biće ipak nosilo u sebi neku davnu predaju koja je u Konavlima u svim povijesnim vremenima bila živa. Uspomene su to na sve konavoske zmajeve, Boaza iz Šipuna, velike zmije Kadma i Harmonije koje donose naši mitovi gdje se više ne razaznaje kome je rođak zmaj: zmiji ili gušteru.

Stoga je važno da kad sretnemo mitskog zmaja u zelembaću ili gušterici vidimo dobar znak, a ne kao Captislava kad je otvarala cavtatski vodovod pa je pala mrtva ugledavši guštericu koja je dovela konavoskim akvaduktom vodu u Cavtat.