Konavoski poljoprivredni hit – danas mit

Konavoski poljoprivredni hit – danas mit

Praska ili breskva (lat. Prunus persica) višegodišnja je zimzelena biljka iz porodice ruža (Rosaceae).  Stablo može narasti do 10 metara visine, a tvori okruglastu i razgranatu krošnju. Kora je u početku smeđa, glatka i sjajna s bjelkastim lenticelama, a kasnije postane sivkasta i lagano ispucala. Vršni pupovi su jajasti, glatki i prekriveni crvenkastosmeđim ljuskama. Postrani su pupovi iste veličine kao i vršni, a polegnuti su uz izboj. Listovi koji se nalaze na peteljki dugoj 1 do 2 centimetra zelene su boje, na vanjskoj strani su glatki, a s unutarnje su u početku dlakavi. Naizmjenični su, jednostavni, eliptični i blago ušiljeni, nazubljenih rubova, a dugi su 10 do 15 centimetara te široki 2 do 4 centimetra. Cvjetovi su dvospolni, a nalaze se na vrlo kratkim stapkama. Ocvijeće je dvostruko građeno, od čaške s pet lapova i vjenčića koja je sačinjena od 5 bijelih ili ružičastih latica. Cvjetanje se događa u ožujku ili travnju, a traje do 14 dana. Plod je okruglasta koštunica promjera 4 do 8 centimetara s rebrastom košticom od 2 centimetra promjera u sredini. Površina ploda je baršunasta kožica koja skriva sočno rumeno meso, a koje ovisno o vrsti dozrijeva od lipnja do kolovoza. Oni koji su ih sadili za prodaju pamte: A kad se sadilo se planiralo, na primjer, nije se sadila jedna vrsta prasaka, kako koja finiva druga dolazi da ih se dugo more prodavat. Ljudi bi mislili da mi sve sa istoga stabla beremo.

Konavoski poljoprivredni hit – danas mit

Praska potječe iz sjeverozapadne Kine, a danas je rasprostranjena po čitavom svijetu. O brzom širenju ove voćke govori i latinski naziv persica što upućuje da je u Europu došla preko Perzije, odnosno današnjeg Irana. U Konavlima se veći broj prasaka počeo saditi nakon Drugog svjetskog rata, a naročito nakon razvitka turizma. Zbog velike potrebe za vodom u mjesecima sazrijevanja ploda, praske su se prvo počele saditi u selima koja su imala tekuću vodu. U ostalim selima do tada su se sadile takozvane lupine, odnosno vrste praski koje su imale manji plod i koje sazrijevaju krajem kolovoza i početkom rujna. Tek se dolaskom vodovoda počelo saditi prave praske. Ipak, neki su sadili praske i u selima gdje nije bilo vode pa tako iz Vitaljine doznajemo: Prasaka smo ti imali, ljudi nisu vjerovali da ih imamo, a vode nemamo… došli bi doje u nas u Dubravu viđet te praske pa bi se sve krstili.

Konavoski poljoprivredni hit – danas mit

Osim velikih količina vode, za sadnju prasaka bitno je odabrati zemljište koje je duboko, rastresito i koje dobro propušta vodu. Praska podnosi zimske temperature do – 20 ℃, a ako su temperature u siječnju i veljači visoke, može doći do pupanja ranije. U slučaju da dođe do proljetnih mrazova, voćnjak može znatno nastradati. Kako se prisojne strane brže zagrijavaju, tako je vjerojatnije da će za blage zime praske baš tamo propupati. Zbog toga je bolje saditi praske na osojnu stranu.

Voćka je zahtjevna za održavanje jer se, za razliku od smokve ili masline, mora pravilno obrezivati. Uz to, praske na rod dolaze 5 do 6 godina nakon sadnje, a plod donose samo narednih 12 do 15 godina. Usprkos relativno kratkom vremenu donošenja ploda, praske nadoknađuju velikim prinosima. Naime, voćnjak praski od jednog hektara može donijeti 30 do 40 tona plodova.

Konavoski poljoprivredni hit – danas mit

Praska je prilično gulozna, pa ne začuđuje da je jedno od najtraženijeg voća na svijetu. Upravo zbog svoje ekonomske isplativosti Konavljani su praske prodavali na placama od Grada, Cavtata, Herceg Novoga, Igala i Kotora. Kako stariji Konavljani govore: Praske su počele s turizmom… i najbolje su rađale u Ljutoj jer trebaju dosta vode, ali ih moraš brat za dan, sutra ne vajaju. Kazivači otkrivaju i kako je trebalo biti poduzetan kod prodavanja prasaka: U doba prasaka na placu bi nosila narančastu ombrelu ispod koje sam ih prodavala. Tako bi prodavačica  postigla poželjniji izgled robe u velikoj konkurenciji.

Prodavanje prasaka na placi postalo je toliko unosan posao da su se pojavili preprodavači, a konkurencija domaćih proizvođača bila je velika. Kazivači iz sela Ljuta sjećaju se kako ne bi vazda sve prodo, kako kad. Imo si konkurencije pa nije bilo lako, ali ja sam njih isto torpediro. Kad bi pošo u Župu prodavat došle bi baba tamo i sad bi one kupile praske , i one bi platile na primjer 7 dinara ili 6, a prodavale 10, a ja dođem pri nju pa prodavam 5. Pa jom pokvarim sve. Al to je taktika zato što mene čeka na baštini ujutro, a šutra, idem na aerodrom i čeka me 200 kila i opet to prasaka ne mogu sve prodat. I onda mi je bilo bolje prodat ono i po 5 dinara, nego ih bacit.

Konavoski poljoprivredni hit – danas mit

Praska, još jedna od konavoskih poljoprivrednih uspješnica, danas je potisnuta suvremenim odnosom prema poljoprivredi i uvozu. Butige su prepune voća iz Italije i Španjolske koje zasigurno ne može izdržati tjedne transporte i skladištenja bez kemijskih i drugih intervencija. Većina ljudi oguli kožicu kupovne praske jer se upravo tamo zadržava najviše pesticida i fungicida, a baš je kožica ekološki proizvedene praske njen najzdraviji dio. Naši su voćnjaci većinom zapušteni i praske još drže samo poneke obitelji za vlastite potrebe. A tako malo treba da vratimo slast hrani koju jedemo.